ODLUKA, roman Admira Delalica

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Odluka naslovPLODOVI ODLUKE

Velike muke sabrane su u svakoj iznikloj vlati trave, i neizmjeran teret je podignut laticom svakog cvijeta. Da nikne struk peršuna u baštici iza kuće, da procvjeta neven, da zamirišu zumbul i bosiljak u najskromnijoj leji, zahtijeva svu snagu pradrevnih šuma i iziskuje svu hrabrost odmetnika.
I da iz nemušte tame na svjetlo izbije stih.
Jer, sve što se rodi, začne se u mraku i iz mraka se rodi; a sve što procvjeta, na svjetlu procvjeta.
Svaka izgovorena mudra, plemenita i utješna riječ, na strunama glasa zabruji istinom samo ako je trenutku u kom se izgovara, prethodilo vrijeme njenog nijemog sazrijevanja u svijesti, kao što zrno zlata zablista u situ tek kada kroz koje je protekne rijeka mutne vode, procijedi se brdo gustog gliba i izjalove se mnoga nadanja.
Roman Odluka, prvijenac Admira Delalića, na svakoj svojoj stranici nosi tragove dugog dozrijevanja; kroz svaku njegovu priču izbija snaga koju pisac nije više mogao obuzdati. Kao neka od najboljih književnih djela, i ovaj roman je napisan tek kada njegov autor više nije mogao odlagati nadošli poriv – kada je, dakle, jednostavno morao biti napisan!
Po svojoj strukturi roman je organizovan po uzoru na arhaičnu narativnu strategiju priče u priči, ali je komponovan tako da, iako svaka od tih priča funkcioniše i kao sasvim nezavisna cjelina, gotovo kao digresija, sve one čine usaglašenu konceptualnu cjelinu – kao što šuma čini raznovrsnu a ipak koherentnu zajednicu uzajamno zavisnih oblika života! Princip zajedništva i konceptualnog jedinstva ovog romana sabran je u izvrsno izabranom naslovu: Odluka! Svaka pojedinačna priča je plod definitivne, neopozive odluke, svaka se priča nekako otrgla, odmetnula, naizgled ne mareći za cjelinu i za glavni tok priče, koji, stoga, zadugo ostaje zagonetan i jedva da se da naslutiti, čineći tako roman još zanimljivijim.
Kako se smjenjuju priče a radnja romana postepeno odmiče, snaga ključnog pojma – odluke! – sve ove ramificirane tokove postepeno ujedinjuje i usmjerava u onu glavnu, noseću Odluku na kojoj je zasnovan i cijeli ovaj neobičan i po mnogo čemu, izuzetno inspirativan pripovjedački poduhvat. Poput pritoka razuđenog sliva neke velike rijeke, priče u romanu Odluka Admira Delalića, teku sasvim samostalno i nezavisno jedna od druge; neke su kao kratki, brzi i bučni planinski potoci, druge su duge, tihe vode razlivene meandrima kojima je teško pogoditi krajnji cilj – sve dok se svaka od njih ne ulije u maticu velike rijeke: u dramatičnu odluku glavnog junaka romana da, suprotno svom odgoju, svom karakteru i čak uprkos svojoj najdubljoj filozofiji poštovanja ljudskog života, svjesno, bez krzmanja i kajanja, ubije čovjeka. Cijela složena mreža pojedinačnih priča koje čine glavnu priču, nedvosmisleno promoviše ovaj akt u odluku koja djeluje snagom antičke tragedije. Iako mu ubijeni čovjek nije učinio ništa nažao, glavni lik je s njim jednostavno morao izmiriti jedan dug, u ime neke više pravde, kao sredstvo u službi ananke – nužnosti koja je odredila, izmežu ostalih, i sudbinu kralja Edipa, i Ifigenije, i Fedre.
Posebnu vrijednost romanu Odluka daje izvanredno uvjerljiva atmosfera autentične Bosne. Povremeno se stiče dojam da je autor, Admir Delalić, visoko obrazovan antropolog, sociolog, kulturolog: njegovo poznavanje tradicije, običaja, mentaliteta i vrijednosnog sistema Bošnjaka grada Mostara i centralne Hercegovine, toliko je detaljno i suvereno da se može smatrati složenom kulturološkom i socijalno-psihološkom studijom. Likovi Azama, jednog od glavnih pripovjedača i oca centralnog lika romana, mladog Mustafe; bibliotekara Idriza, umnog i melanholičnog pripovjedača; misterioznog Govornika, koji će se znatno kasnije razjasniti pojačavajući konsistentnost romana; Rabije – plemenite, unesrećene djevojke; Siromaha – skitnice i alkoholičara, čovjeka koji se na početku romana pojavljuje u sasvim drugom svjetlu, da bi pred kraj glavne priče prošao kroz jednu radikalnu metamorfozu; Azre – osuđene na jednako dramatične transformacije; Gazde – koji se naknadno legitimiše kao Azrin otac; misterioznog anonimnog lika iz priče Dobri – neke vrste savremenog Heraklita, mudraca koji je izabrao da se igra sa djecom na porugu i podsmjeh čaršiji, da bi se tek poslije smrti saznalo da je to bio veliki naučnik; istoimenih likova iz priče o Neziru i Nefisi; sve do sasvim bajkovitog lika Učitelja Ismeta na samom kraju romana, koji završava jednom neočekivanom žendibom i snažnom poukom o nježnosti i ljubavi – jesu i likovi glavne priče i autori pojedinih priča koje participiraju u dramaturgiji književnog eksponiranja fabule romana. Pri tom, svi ti liklovi su osebujni, individualizirani, uklopljeni u socijalni kontekst vremena, a ipak, u svakom od njih diskretno je prisutna nota, gotovo dašak povjetarca univerzalnih prototipskih kvaliteta.
Roman Odluka Admira Delalića predstavlja slojevito književno djelo, sa više stratifikacijskih nanosa i multipliciranim perspektivama. Može se, sa podjednako dobrim argumentima, čitati i kao psihološka studija, i kao hermeneutička rasprava iz moralne filozofije, kao neka vrsta krimi romana, ali i kao stilske vježbe na temu ljubavne drame. Ovako širok dijapazon legitimnih i u osnovi ravnopravnih recepcija romana, naknadno potvrđuje i potencira književnu vrijednost narativne strategije koju je primijenio Admir Delalić. Iako je sam model priče u priči jedan od primordijalnih, može se reći čak i arhaičnih narativnih tehnika koji je Bahtin s pravom sistematizovao kao ključni obrazac gotovo svih bajki, autor Delalić je taj model primijenio kontekstualizirajući ga u savremeni društveni milje, bez štete za konsistentnost romana i u prilog estetskih kvaliteta ovog književnog djela.
U osnovi, roman Odluka Admira Delalića, predstavlja originalan, šarmantan, uvjerljivo realiziran književni spoj klasičnog modela pripovijedanja i sasvim moderne priče, sa značajnim etičkim dilemama i filozofskim implikacijama. U ovom konktekstu, roman podsjeća na neku vrstu skraćene savremene verzije najpoznatijeg pripovjedačkog djela svih vremena: klasične zbirke pripovjedaka, katastrofalno pogrešno prevedene kao Hiljadu i jedna noć, i generalno poznate upravo pod tim skandalozno promašenim naslovom. Naime, originalni naziv ovog pripovjedačkog i generalno, književnog dragulja glasi Hiljadu noći i noć (Elf lajla ve lajla), a ne Hiljadu i jedna noć. Ovaj neprihvatljivo pogrešni naslov toliko se uvriježio da je neophodno ukazati na nepremostivu provaliju koja ga dijeli od originalnog naslova Hiljadu noći i noć.
Naime, takozvani “Zapadni duh“, u skladu sa činjenicom da je više Zapadni nego što je duh, cijelu priču je prihvatio kao kvantitativno završen, konačan niz, kao saldo zbira nastalim pukim dodavanjem, sve do brojke od hiljadu i jedne noći. Time je i ljubav, kao osnovnu temu svih ovih priča sabranih pod jednim naslovom, sveo na konačnu veličinu obuhvaćenu brojkom 1001. Međutim, poenta svih priča i cijele ove zbirke, jeste da je ljubav infinitna, beskrajna, neizreciva, da je nikakav broj ne može izraziti! Poslije 1000 ljubavnih noći – što je kolokvijalno sinonim za beskonačan broj – ljubljeni žudi za još jednom ljubavnom noći! Originalni naslov, Hiljadu noći i noć, afirmiše beskrajnost ljubavi. Taj naslov poručuje istinu jasnu svakome ko ljubi i ko je shvatio šta je ljubav: Nikada se čovjek ne može zasititi ljubavi, nikada mu ne može biti dovoljno ljubavi, nikada ne završava niz ljubavnih noći o kojima sanjaju oni koji se vole, jer ne postoji konačan broj kojim bi se izrazilo ono što je beskonačno!
Uz niz navedenih kvaliteta, roman Odluka je od svega što sam pročitao, najbliži ovakvom autentičnom, izvornom razumijevanju ljubavi kakvo je sugerisano autentičnim naslovom Hiljadu noći i noć: kao kosmičkom fenomenu i stanju duše sazdanom od beskrajnih stradanja, kontroverzi, sumnji ali i od neiscrpnih radosti, beskonačnih zanosa, od nenadmašne i nedovršene ultimne ekstaze – ukratko, kao o najljepšem, a možda i jedinom, obliku vječnosti datom ljudima, i kao spoznaja i kao iskustvo!
A taj kvalitet je kao književni argument najvišeg reda, sam po sebi dovoljan da se roman Odluka Admira Delalića, sa najdubljim uvjerenjem preporuči za objavljivanje.

Recenzija akademik Ferid Muhić

Odluka

585 Posjeta 2 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


*

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.