BELMINA I MOJA JESEN U RATNOM MOSTARU

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Ljudi u mome kraju često ponavljaju čuvenu izreku od Mula Mustafe Bašeskije: “Što se pamti nestaje, što je zapisano ostaje”. Do sada sam prepričavala šta nam se desilo u toj noći, ali da se nebi zaboravilo stoga sam osjetila potrebu da evo i napišem ono što nas je zadesilo u toj kobnoj 28. septembarskoj noći 1993. godine, ili po tadasnjem kalendaru koji se zvao “Od kada smo protjerani”, bila je to 134. noć. Kao djete zavolila sam jesen i kišne dane. Dok bi se svi moji vršnjaci ljutili zašto kiša pada, jer ne mogu se igrati vani, ja sam uvijek se radovala kiši zbog čvrstog vjerovanja u objašnjenje moga babe koji nas je učio da je kiša “Božija milost i da se radujemo kada kiša pada jer tada Allah dž.š. milost Svoju na zemlju spušta”.
Kad su nas iz našeg stana sa desne obale Neretve iz Centra II vojnici HVO-a istjerali razmjenjeni smo i živjeli smo u kući od prijatelja babinog, na Tekiji u južno-istočnom djelu Mostara. Bilo je rano u jutro kad nas je mama probudila da idemo nasuti vodu koja se cjedila niz oluke sa zgrade koja se nalazila ispred te kuće. Radosni što ne moramo ići po vodu na Neretvu od straha koji su nam snajperi i granatiranje konstantno zadavali, zgrabili smo kanistere i kante plastične i krenuli na vodu. Koliko sam samo puta tog dana rekla u pravu je babo moj, zaista kiša je Milost Božija. Kad ima vode nekako svi smo bili rahat, bez obzira što nismo imali dovoljno hrane, struje, ustvari osnovne stvari koje su neophodne za egzistenciju i za normalan život. Poslije nas je došlo još komšija da toče vodu, al’ kiša je polahko prestajala. I kad je baš došao red na našeg najmlađeg komšiju Denisa koji je tad imao samo četiri godine kiša prestade skroz da pada, a on je lupao svojom malom rukicom po oluku i govorio: “Vidi ustaše i ovu česmu ukidoše, pusti bolan vodu moja mama je Hrvatica”. Nama je svima to bilo smješno i haman cijeli dan smo se smijali tome što je mali Denis rekao. A mama nam je stalno govorila “Bože na hajr i na dobro, ne pretjerujte sa tim smjehom ružan sam san sanjala”. Samo da se hoće Salko sa linije vratiti živ i zdrav. Te neprođe malo kad ono baš babo se kući sa linije vratio. Uvijek sam volila razne rukotvorine, i jedna od tih stvari je bila da šijem. E u toj kući je bila i stara Singer mašina, pa bi ja zakrpila ili podvrnula nekom nešto. Tog dana došao komšija Hamo da mi da primjedbu na ranije odrađen posao. Kaže :
– Bona Selma, što mi uši podstavu u trenerci, nisu me još ranili, a ti je napravila kao da mi je noga amputirana.
Rekoj, izvini Hamo sad ću ja to tebi popravit, te tako i bi.
Kad on reče ranjen, a meni nešto bi pa reko iz istočnog Mostara samo nekoliko ranjenika su pustile do sada ustaše, eh da me hoće malo raniti pa da idemo negdje iz ovog pakla. Na to će mama:
– Šta vam je o čemu pričate jestel’ vi svjesni, hajte unutra u kuću.
Pošto se mrak polako spustao mi smo htjeli da idemo u Mahalu na vodu, mama kaže ima vode dovoljno, a za piće ćemo prokuhati te nećete ići, puca se. U tom Belma učini pa mama Amela je rekla doći da spava kod mene, nemojte večeras idite sutra. Tako da smo ostali u kući nismo otišli ni na vodu a a ni po Amelu prijateljicu od Belme. Sjedila sam na prozoru od sobe u kojoj smo Belma i ja spavale, i Belmu sam upitala šta bi ona volila sad a ona mi je tad rekla “nešto slatko”. A ja njoj kažem da smo samo 30 minuta avionom od Italije udaljeni, a sladoleda i slatkiša na plaži nema kakvih kod Talijana nema, a vidi nas ni hljeba nemamo. U tom ona mene upita a šta bi ti volila, a ja kao iz pika “ja bi volila da zapalim”, a ispred kuće u prolazu je to čuo komsija Garo izbjeglica iz Bileće, i on će ti meni evo je Sele i baci mi kutiju Duela.

– Hvala ti Garo, hvala ti puno !
Ja sretna odletila sam do ormara gdje sam krila upaljač jer rodtelji nisu znali da pušim i opet nazad na prozor da ispušim jednu. Belma se bunila kako hoće da spava, al’ meni nikako cigara ili od vjetra ili što nije bilo plina u upljaču nije htjela da se zapali. E rekoh, idem obući spavaćicu i ja ću leći. Belma se podsmjehnu šta će ti bona spavaćica rat je vazda trčimo u podrum. A ja ću na to:
-Pa babo je kući na konaku, pa znaš kako mama kaže kad je on kod kuće mene nije strah ni granata.
Ja sam obukla limun zelene boje sa rozim cvjetićima spavaćicu i legla na podu prostrtu posteljinu pokraj Belme. Ubrzo sam i zaspala…

Nikako sahat kasnije tačnije u 9:21, probudio me strašni jaki zvuk, jauk, bol, topla krv, prašina i strah od onog što ne znam šta nam se dogodilo. Sjećam se kao da je bilo juče a ne prije 21 godinu, Belma je ležala pored mene zatrpana velikim kamenim blokovima od kojih je kuća bila sagrađena. Babo, mama i mlađa sestra Hajra su dotrčali iz susjedne sobe u kojoj su oni spavali, a pritekli su nam u pomoć iz prizemlja dedo, nena, amidžinica i djeca. Ubrzo se iskupio cijeli komšiluk da nas iz te ruševine izbave. Sjećam se da mi je rekao jedan komšija Ale, hajde Selma ustani, i da sam mu rekla bi al’ mi skloni tu Singer mašinu sa nogu, jer ja ne mogu.
Belma je samo govorila:
– “Ruke moje, ruke moje”.
Nesebični komšija Miro koji je otrčao po litar beznina koji je imao za nedaj Bože nasuo je u golfa sa kojim je prebacio Belmu i mamu u ratnu bolnicu Higijenski. A mene je babo na rukama odnio do susjedne zgrade da nas neko prebaci ili ako auto slučajno naiđe da ga zaustavi. Komšija Hamo i njegova žena Biljana su sa upaljačem izašli i zaustavili auto koje je babu i mene prevezlo do te iste bolnice. Od samog ulaska u bolnicu počela sam da gubim svijest, ali sam očima trazila da vidim Belmu i mamu. Na operacionom stolu u sobi preko puta hodnika gdje su mene stavili zapazila sam Belmu, i mamu kako pokraj nje bespomoćna čuči i plače. Babo je uznemireno hodao od mene njima i nazad meni. Nešto čega se sjećam od te noći su riječi bolničara koje je rekao da će raditi amputaciju na obadvjema rukama djevojci što je ranjena na Tekiji. O kome je pričao nisam ni slutila, kad sam se probudila da će mi reći da je to MOJA BEKI. Sama na podu ležim nakon operacionog zahvata koji mi je pružilo medicinsko osoblje u nikakvim uslovima, pitam se ima li iko živ od mojih? Pa gdje su? Koji je dan? Gdje sam ja? Šta nam se to desilo? Kad u tom momentu na vratima ugledam tetu Ifetu, ona je bila laborant u Higjenskom. Zovnem je teta Ifeta, ona se okreće ali ne gleda prema meni, ja opet teta Ifeta zovnem, a onda se ona okrenu i upita a od kud ti poznaješ moje ime? A ja joj radosno odgovaram pa vi ste komšinica od moje rodice, zar me se ne sjećate? Pa ne znam sine ni ko ti je rodica, a ja opet njoj odgovorim pa Rusma, ona samo zblahnuto izusti, aaaaaaaaaa pa od kud ti, pa šta je bilo, i gdje ti je iko? Rekla sam joj da misim da smo ranjeni jer ne znam zašto bi bila u Higjenskom, a gdje su moji ne znam a sjećam se da su i oni u bolnici bili. Ona će toplim glasmom meni :
– Sad ću ja Selmice potražit njih i reci ću im da ih tražiš, a izvini nisam te poznala noć je, 4 poslje ponoći pospana sam. Ma nema veze ja sam joj rekla, mada nisam povjerovala da je to bio razlog sto mene nije poznala.
Teta Ifeta je otišla da traži moje, ali je nije bilo nazad zadugo, pa možda jedan sahatak kasnije sam je primjetila kako kradom ulazi u sobu do moje. Ponovo sam je zovnula imenom ali se nije odazvala. Možda je nešto bilo pomislila sam pa neće da mi kaže. O Bože samo da mogu ustat ja bi išla tražiti ih nebi meni Ifeta trebala. U toj sobi gdje sam ležala bila je jedna srednjih godina žena zvala se Raza, a mladić zvao se Nedžad, i starija neka žena zvali su je nenom, ali svi su bili nepokretni, tako da mi niko od njih nije mogao ustati da vidi šta se to ustvari dešava sa Belmom, babom i mamom. Ne znam da li je zora svanula ili ne? Al’ recimo nekoliko sati kasnije na vratima od sobe ugledala sam svoga babu. Koji nikad, ama baš nikad gore, da ovako kažem, nije izgledao. Bio je van sebe, oči su mu bile crvne a suze nije skrivao lile su same. Kad je sjeo pored mene čula sam ga kako jeca al’ nije gledao u me, i pitala sam ga sta je bilo zasto plače gdje su Hajra, Belma, Mama, dedo, nena, amidžinica i djeca, jer smo svi živili zajedno u toj kući. On je kroz plač rekao svi su dobro, a evo Belmi se cijelu noć za život bore, imala je nekoliko operacija. Pa šta je, bilo pitala sam ga? A on je jedva, ama baš jedva, kroz jedvite jade izgovorio :
– “Belma je ostala bez obije ruke”!
Sad mi je tek jesno o kome je bolničar pričao za amputaciju na obije ruke. Plakala sam, molila sam da me vodi da je vidim, al’ mi je rekao da ne može jer je još u šok sobi, i može jedno biti sa njom, a sada je mama.
Prolazilo je strašno sporo vrijeme, da su mi se sekunde pretvorile u sate. Babo je rekao da ode do Belme, jer mama je rekla da hoće da dođe da mene vidi. Možda pola sata kasnije ugledala sam skrhano, bolom, suzama natopljeno lice moje majke koja je provirila u sobu i pošla da se vrati, u tom će iz susjedne sobe teta Ifeta, pred nju Esma jeste Selma je u toj sobi, na podu u ljevom ćošku eto je leži. Kroz glavu mi prođe pa, Dragi Bože, kako li to izgledam ni rođena me majka poznati ne može. Mama se uplakano ponovo vratila i ovaj put pravo do mene. Sjela je pokraj mene i upitala me kako se osjećam, da li imam bolove? A ja sam joj rekla ne bole me ni ruke ni noge, samo me brine glava. A ona će mudro, a šta ti je s glavom? Pa reko niko me ne prepoznaje, sine Selma pa imas par ogrebotina al’ to će zarasti ne brini mlada si ti tješila me je. Malo kasnije rekoše da dijele večeru i mama mi je rekla da ona ide i da će babo doći ponovo i da će tako naizmjenično biti samnom i Belmom.
Samo što je mama otišla na vratima se pojavila moja prijateljica Mirela sa svojim zaručnikom Sanelom, i pita tetu Razu da li zna leži li Selma ovdje, a teta Raza je samo išaretom pokazala na mene. Mirela mi je prišla, te zagrlila me i poljubila, pa mi govorila da će sve biti u redu, čak mi je rekla da su Hajra, dedo, nena, amidžinica i djeca dobro. Da je Hajra lakše ranjena i da nije u bolnici. Da se komšije brinu za njih i da im pomaže njena mama. Bilo mi je lakše kad bi neko došao u posjetu, ali bi mi stalno budilo znatiželju u meni zbog čega niko me ne prepoznaje?
U jutro je bila smjena medicinskog osoblja, i vidjela sam crnokosu sestricu da zovu po imenu Fato, te i ja je zovnem po imenu, a ona će meni kaži dušo, a ja je snalažljivo upita za ogledalce ako ima malo jer me zub boli i da vidim da nije šupalj? Imam sine sad ću ja tebi donijeti. Te tako i bi, dođe Fata i donese sa crvenom plastikom uokvireno malo okruglo ogledalce, i dok mi ga daje kroz smjeh je govorila ovo sam maznula od papagaja. Kada sam se prvi put pogledala u ogledalo nisam vidjela sebe, bilo je više nego strašno. Krvavo, isječeno, izgoreno, prašnjavo i oteknuto to lice koje nije ni čudo što ljudi nisu mogli prepoznati. Plakala sam i bilo mi je teško, al’ opet kad bi pomislila na svoju Belmu nisam imala pravo da se žalim na bilo šta.
Peti dan nakon te kobne noći po prvi put me je babo odnio da vidim Belmu. Belma je ležala na krevetu čaršafom prekrivena do podvrat, a glavom okrenuta prema zidu. I na zvuk od vrata kad su se otvorila nije se obazirala, a babo i mama u glas su rekli, Belma vidi ko ti je u goste došao? Ona je polahko počela okretati glavu jer je u vratu imala prikopčanu infuziju i kad me je ugledala gorko je zaplakala. Od svega šta je kroz jecaj i suze rekla, upamtila sam:
– ”Ja ne želim da živim šta će mi ovakakv život”?
Ja sam samo uspjela izustiti, nemoj Beki tako, i vrata od sobe su se otvorila i na sav glas na nas se razderala neka žena, šta radite šta hoćete, njoj se o životu bore a vi joj samo još muci prisjedate!
Babo me vratio do moje sobe, i tu sam bila zadugo sama bez posjete, samo sam mislila o čemu je govorila ona žena, pa operacija je u Belme završena, pa dobro je. Belma je izgubila veliku količinu krvi, i njoj je trebala krv da se donira, jer je u rezervi od bolnice nije bilo, kažu to je najgora krvna grupa nulta negativna.
Uz pomoć Dragog Allaha i volju dobrih ljudi pronašla se krv, Belmi se zdravstveno stanje poboljšavalo.
Ja sam nakon deset dana otpuštena kući, a Belma je ležala u sve tri ratne bolnice koje su se nalazile u istočnom djelu Mostara za vrijeme rata do 4. marta 1994. godine kad smo evakuirani za Italiju, gdje smo ostali sedamnaest dana da sredimo papire. Često smo u tih sedamnaest dana jeli slatkiše i sladoled.
Kao ranjene civilne žrtve rata došli smo u Texas. Belmi je na jednoj ruci operaciju izvršio dr. Dragan Milavić, a na drugoj stomatolog dr Humo. Zbok te kobne noći počela sam da ne volim jesen, i da se sjećam jeseni po toj tragediji koja nas je zadesila ‘93 godine. Ali ipak Bog zna najbolje pa nam podari ono što je za nas najbolje, ja sam u jesen 1997. upoznala Envera svog životnog saputnika, pa 1998. u jesen sa njim u bračnu zajednicu ušla. U jesen 1999. prvi put nakon 5 godina u voljeni Mostar došla, pa u jesen 2000. svoju Hediju dobila, pa jesen 2003. Haruna svoga dobila… i jos dosta lijepih uspomena donjela je sa sobom upravo jesen.
Neizmjerna Hvala Pripada Allahu dž.š. koji je Belmu ostavio sa nama, pa onda Babi i Mami koji su se na razno razne načine trudili i dandanile trude da Belmi pomognu. Sestri Hajri koja godinama hizmet čini Belmi, svoj našoj familiji, prijateljima, komšijama i poznanicima koji su nam pružali i pružaju pomoć u raznim oblicima, bošnjačkoj dijaspori, te NESEBIČNOM OSOBLJU IZ BOLNICA BEZ USLOVA koje bih rado nabrojala al’ bojim se da nekoga ne izostavim, a svi do jednog su bili više nego što ikakve riječi HVALE  mogu opisati.
Stoga molim Uzvišenog da vam svima podari sve najbolje u svim domenima života, A mojoj Belmi, NAŠOJ HEROINI, svaki hajir, jer to ona zaslužuje, sve ama baš sve najbolje.
I evo opet jesen je i 21 godinu kasnije, evo nas sviju Hvala Bogu RAHAT da ništa drugo!

Bosnjaci.net, pise Selma Spahalic

 

253 Posjeta 2 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


*

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.