Smrt Ali-paše Rizvanbegovića

Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Napomena:Kad je 1850.godine Porta u Bosnu poslala Omer-pašu Latasa(Mihajla Latasa)da skrši otpor bosanskog plemstva,Ali paša je svim snagama stao u odbranu Bosne.Zarobljen je,na krajnje ponižavajući način i sproveden je kroz cijelu BiH,da bi bio pogubljen u Dobrunu kod Banje Luke krajem marta 1851.godine.Ukopan je kraj Ferhadije-džamije u Banjoj Luci,gdje je kasnije nad njegovim mezarom sagrađeno turbe.Pohodom Omer-paše Latasa likvidirano je nekoliko hiljada pripadnika bosanskog plemstva.Muslimanski narod od ovoga zločina se nije oporavio do današnjih dana,jer su eliminirani najbogatiji,najpametniji,najspremniji i najljepši(„cvijet bosanskog plemstva“). K.M.

 

San usnula stara pešinica,

Vjerna ljuba Ali-paše starca,

U Mostaru u svome saraje,

Na jastuku na dušeku meku,

Đe pomrča nasred neba sunce,

Krvavi ga oblak poklopio,

A iz krvi otište se munja,

U Mostaru pade na saraju,

Zaždi saraj sa četiri ćoše,

Obori se iz temelja kula

Pritisnula pašu Ali pašu;

A druga se otisnula munja

Te udrila na ljetne čardake

Kraj Neretve na kraj polja Buni

Oborila zenđile čardake

I džamiju olovom pokritu

U plam gori na četiri strane

A u ognju sva četiri sina

Naviz Zulfu opalila bradu

Rizvan begu do lakata ruke

Afiz begu noge do koljena,

Rustem,begu oči obadvije.

Pa jošt kada u snu priviđela,

Da doleće jato gavranova,

Od Stambola, i Anadolije,

Od Misira, i od Rumelije,

A pred njima ljelek tica siva,

U kljunu mu knjiga šarovita,

Pod krilima munje i gromovi,

U čaporke sablje i barjaci,

Te padoše polju u Mostaru,

Zagrkaše jato gavranova,

Polak tica na saraj padoše,

Polovica na turske džamije,

I visoke vezene munare

U strahu se probudila kada,

Umila se i avdes uzela,

Te klanjala,Bogu se molila,

Ali-pašu starca probudila.

Iza sna se čudu začudio;

Zbaci s’ sebe kumašli jorgana

Od dušeka šjede na pašinsku:

„Što je,kado,da od Boga nađeš!

Što se dižeš noću u ponoći?

Što to klanjaš a zemana nema?

Što li drkćeš a groznica nije?

Kada drkće u strah progovara:

„Kako neću,pašo gospodare!

Grdni sam ti sanak usnunula,

Strašni sanak a u strašni danak,

U Ramazan a na večer petka;

Pa mu stade sve po redu pričat,

Kad je paša kadu saslušao

U velje se misli zamislio,

Maše glavom,a igra se s’ bradom

Pa dozivlje kavaz bašu Ibra:

„Kavaz bašo,konja azuravaj

Oružaj se,pojaši gavrana,

Uzmi sobom desetak kavaza,

Goni vranca Buni na Neretvi,

Dovedi mi sva četiri sina,

I dovedi starog hodžu Deda

Da ste k’ mene zorom pred sabahom.

Ode Ibro, dođe do na Bunu,

Te on kuca alkom na vratima;

Mlađi njemu vrata otvoriše,

Dočekaše sva četiri sina,

Uz njih stari adži hodža Dedo,

Kad viđoše,svi se začudiše

Čudeći se,zapitaše Ibra:

„Što je Ibro,ako Boga znadeš!

kakve su te donijele vile?

Al’ su dobri,ili su zli glasi?“

Selam vam je paša učinio,

Da hitate brže ka Mostaru,

Ne znam što je,al’ bez neke nije.“

Dok im mlađi kafu ispekoše,

A seizi konje opremiše,

Svaki svoga konja pritiskao;

Zdravo došli pašinu saraju,

Prije zore i prije sabaha.

Ali-paši pristupili ruci

Svaki muči,ništa ne govori,

Dok po dvije kafe osušiše.

A po jedan čibuk zapališe,

Zove paša pašinicu staru

„Kazuj,kado,što si noćas snila,

I što u snu očima viđela.“

Odža znade knjige svakojake,

Nove turske i stare arapske,

Iz knjiga će sanak tumačiti.“

Sjeda kada da san pripociđa:

„Tek što bješe noći po jaciji,

San sam snila u snu sam viđela

Đe pomrča na sred neba Sunce,

Za krvave zapade oblake

A udriše iz oblaka munje.

Jedna udri u nsše saraje

Zaždi saraj na četiri ćoše,

Obori se iz temelja kula,

 

Pritisnula Ali-pašu moga;

A druga se otisnula munja,

Te na Buni zaždila čerdake,

I džamiju skoro sazidanu,

Te u plamu sve to gorijaše,

Od Njemačke iz zemlje Hrvacke,

Kršten bio pa se poturči

Sultanu je danas desno krilo,

A Turcima i prazno i krivo;

Što u ključu knjiga šarovita,

Omer nosi carskoga fermana,

Da on radi što je njemu drago,

Da pokupi tvoje silno blago,

Aliđare, i srebro i zlato,

Kojeno ti na tovare spava;

Što sasnila munje i gromove,

Te no lelek pod krila nosaše,

To su,pašo,ubojni topovi,

I kumbare čim gradove prima;

U čaporke sablje i barjake,

Te padoše u polje mostarsko,

A zagrakta jato gavranova,

To su,pašo, na buljuke vojska,

I njiove lunte i mušketi,

Te se šjaju dva konaka oda;

U vojsku će udarit’ borija,

Tanke svirke, i debele trumbe

I doboši debelo,udarci

Od koih se planina potrese;

Što u Mostar tice popadoše,

Na tvojemu glašenom saraju,

Po džamijam’ i po munarima,

To su,pašo,taborski imami,

Odže jesu,al’ prave nijesu,

Niti Turci kao Hercegovci,

Nego piju vino i rakiju,

Ne klanjaju kao naši stari,

Niti uče naše teravije,

Al’ će naše popunit’ džamije,

A s munara namaz kuisati

Sa čizmama pogazit’ sadžade

Nama Turcim’ pristupišta nema,

No u hare, i po odajama;

Evo pašo!što nam knjige pišu,

Tako odža iz knjige kazuje,

Uto svanu zora na istoku,

Dok evo ti paši na saraju,

Svi mostarski age i begovi,

Da vam neke prvijence kažem

Do dva bega Adžomerovića,

Kadi,bega, i Ahmet-bega,

I dva bega Alaj-Begovića,

Čumurije i Ibraimage,

A za njima glavni prvijenci;

Nit šjedoše ni selam nazvaše,

No iz jednog glasa zavikaše:

„Aman pašo,aman gospodare!

Aber nama iz Kraine dođe,

Od Kedića krainskoga krila,

Da se strašna zaturila kavga,

Međ’ askere sultanove vojske,

I Turaka naši Kraičnika,

Ne da Kedić u Bosnu nizamu,

No se š’njima kolje po Kraini,

a klikuje pomoć od Mostara,

Nego diž’se da dižemo vojsku,

Po Mostaru i oko Mostara,

A opremaj knjige na mezilski

Hamzi,begu stolačkom mudiru,

U Ljubinje Serdarevićima,

U Trebinje Asan-begu starcu,

A u Gacko Čengić Dedagi,

Nek svak kupi uboitu vojsku,

I nek nema hita u indatu,

Ne puštimo među se dušmana,

Turska prava vjera ne podnosi,

Uskogaću,crnoaljinaša,

Da nam nove postavlja uredbe

Bolje vjere od naše ne ima,

a usula boljeg ne trebuje,

Od Kosova do suđena dana;

No na noge ako za din znadeš!

Dok se nije podignula raja,

I združila sa nizamom raja,

E je raja tvrdoglava glava;

Omer-paša punan mazalica,

Bez pare će okrenuti raju,

Kao čoban sa zvijukom ovce“

To slušao paša Ali-paša,

Krupno uči, po srcu se muči,

Pa ovako reče među Turke:

„Zla vam pamet, a gore junaštvo!

Mi možemo boja zaturiti,

U Konjicu zadržati vojsku,

I ne dat joj u Hercegovini,

Za neđelju, il’ za dvije dana,

U cara je na hiljade vojske,

Omer-paši spremi će indata

Mi izginuti ludo butumile

Kao Srblji na polju Kosovu,

Izgubiti blago i imanje,

A nizam nam bule razgrabiti,

Mi pred Bogom dušu izgubiti,

Dušmanima srce nasladiti;

Nećete li mene poslušati,

Eto vama mog Naviza sina,

I eto vam kavaz-baše Ibra,

Pa radite što je vama drago;

Ja sam davno boja ostavio,

Prošao se konja i megdana“

Kad to čuše mostarski begovi,

Okupiše silnovitu vojsku

Po Mostaru i oko Mostara

Po Ljubuškom i Gabeli ravnoj;

A šarene knjige napisaše,

Te ih šilju na svaku stranu

Na birane Turke Hercegovce,

Te klikuju braću u pomoći.

Okrenuše s’ vojskom na Konjicu,

I tu carsku vojsku dočekaše,

Pobiše se ognjem z pušaka,

Boj trajao od jutra do podne,

Puška puca,otpucuje lunta,

Mrtvi pada nikad ne prestaje.

Hercegovci uzmaknuti neće,

Niti oće asker uzmicati

Al’ doista uzmaknuti šćaše,

Kako Turci bjehu nasrnuli,

Ali im je loša sreća bila,

Omer-paši sreća priskočila,

Samovoljna,tvrdoglava raja,

Sva Omeru došla u indatu,

Te s’ askerom udri na Mostarce,

Uzmakoše natrag u Mostaru.

Za njima se asker naturio,

I bez puške u Mostar uljeze.

Po Mostaru nizam namjestio,

Po džamijam’ ranu i džebanu;

I uredbe nove postavio

Svi Mostarci na selam mu došli,

Svakog prima kao svoga sina,

Prouči im carskoga fermana,

Ali-paše saraj posobno,

Iz konaka zove Hercegovce,

Sve po izbor age i begove,

I od raje pope i knezove,

I Kedića od Kraine krilo;

Svak mu pao,niko ne ostao,

No dolaze  paši u Mostaru,

Pristupaju ruci i koljenu,

Ne dođe mu Ali-paša stari,

Nego šjedi Buni na čardaku,

A posla mu Naviz-bega sina,

Na selamu i na ožđeldiju.

A kad viđe paša Omer-paša,

Da mu starca Ali-paše nema,

Mudr bio,te zlo promislio,

Poboja se,čudit mu se nije,

Pa ovako Naviz-begu viče:

„Naviz,beže,Ali-paše sine!

Što to baba na divanu nema?

Da on čuje carskoga fermana.

Vala bila,i tako mi dina!

Ako mene u Mostar ne dođe

Šjutra saba na ogranku sunca

Spremiću ga u Stambol  sultanu

Svezanije ruka naopako;

Jedna zemlja a dva gospodara

U carskome fermanu ne piše.“

Ode Naviz,Ali-paši kaže:

Ino mu se biti ne mogaše

No kad šjutra saba zaučio,

On pošjede svojega dorina,

Alali se sa bijelom kulom:

„S’Bogom moi na Buni čardaci!

Pašinice, i šest robinjica!

S’ Bogom đeco, i moi odžaci!

Moje blago i moje gospostvo!

Moje bašče,polja i livade!

I džamija skoro sazidana!

Po jutro se za vazda rastasmo.“

S’ Bune krenu, a u Mostar dođe,

Paša ga je divno dočekao,

I sio ga uz desno koljeno,

Častio ga kafom i duvanom,

Gospocki mu konak pripravio.

Bože mili,da je tebe fala!

Da je kome pogledati bilo,

Dvije paše,obadva vezira,

Carska krila i carska većila,

Kako jedan drugom progovara,

Kako jedan drugom odgovara,

Kako im se oči susretaju,

Te kažuju šta im srca žude,

Al’ je tako od Boga suđeno;

Nije lako s’ carem ratovati,

Red je slušat’ preklonjenom glavom,

Što car oće,to i Alah oće.

Pa što ću vam drugo benetati,

I kazivat što je redom bilo,

No pogubi Ali-pašu starca,

Zarobi mu dva starija sina,

Opremi ih u Stambol sultanu,

Pobježe mu Kavaz-baša Ibro,

Su dva mlađe Ali-paše sina

U Njemačko Zadru na Kraini,

A privati Ali-paše blago,

Silne dvore,hare i saraje,

Sve čitluke i sve spahiluke,

Vinograde,zemlje i livade,

Sve volove,hate i paripe,

I ćumušli sablje i oružje,

Na tovare begluk adiđare,

Prifatio,caru poklonio

Pa od raje da vam jade pričam:

Đe gođ bilo puške o ramenu,

I oružja za junačkim pasom,

Sve pokupi,u Mostar okupi,

Osta jadna tvrdoglava raja

Na sto bruka i praznije ruka.

Proplakaše i Turci i raja,

Za našijem Ali-pašom starim,

I plakaće do suđena danka;

Žalit’ će ga malo i veliko

Dokle bude sunca i mjeseca;

Jer ga bula jošt rađala nije

Od Kosova ni posle Kosova,

Raji bješe sirotinjska majka,

A Turcima i otac i majka.

 

Izvor:Vuk Vrčević-„Junačke hercegovačke pjesme“,Bijelo Polje;Pegaz,2010.

Pripremio:Kemal Mahić

 

235 Posjeta 2 Posjeta danas
Email this to someoneShare on FacebookShare on Google+Tweet about this on TwitterPin on PinterestPrint this page

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.