Pri dolasku na trondhajmski aerodrom, odmah sam primijetio dvojicu Bosanaca kako razgovaraju. “Hoćeš li kafu”, pita jedan drugog, a ovaj odgovara, “jok, eto ti ćeš”. Prišao sam im i upitao odakle su. Jedan je iz Breze, a drugi iz Banjaluke. Nakon nekoliko razmijenjenih rečenica došli smo do toga kakav je život u ovim sjevernim krajevima, s obzirom da se nalazimo u jednom od najhladnijih dijelova Evrope.
Banjalučanin kojem nisam dobro čuo ime mi samo reče “mi smo ti ovdje k’o biljke, malo procvjetamo kad dođe plata, a onda za nekoliko dana samo uvenemo”. To je rekao uz pokret koji se ne može objasniti, ali upravo podsjeća na penjanje neke biljke penjačice, poput recimo vinove loze. Kada se plata potroši, loza se samo sruši kao da se nikad nije ni penjala. “Imaš sve, a nemaš ništa. Dobro je, ne žalimo se”, dodaće drugi taksista, Brezanin Rašid. U ove dvije rečenice može stati sva kontradiktornost našeg svijeta u dijaspori. Znaju da ne bi trebalo da se žale, znaju da im je finansijska situacija sređena, ali opet nešto fali. A to što fali je valjda Bosna.
“Dobro je dok su djeca mala, njega je stvarno odlična”, složiće se obojica, “ali ko ima veliku djecu, obično ovdje životari. Život nije interesantan kao na Balkanu, nema dešavanja i svaki dan je isti”. Moja rodica Samra bi na to dodala da je Norveška najbolja zemlja za razboljeti se, “iako i pored toga nađemo prostor da se žalimo. To je valjda u ljudskoj prirodi, uvijek težimo boljem, a onda završimo bogohuljenjem”.
Obojica mojih sagovornika se bave taksiranjem u Trondhajmu. Jedan smjer od aerodroma do grada (ili obrnuto) košta 770 kruna, a ako su već došli na aerodrom, mogu vas povesti do grada za 440. Jedna marka je pet kruna, pa sami možete napraviti računicu. Za razliku od taksija, voz od centra je nas troje koštao 190 kruna, na šta je Samra rekla “pa to je džaba”. Da li je džaba ili ne, zavisi od pogleda i standarda, ali da je definitivno jeftino za norveške uslove.
Takođe, da li je svaki dan isti, vjerovatno zavisi od toga da li ste ovdje turista ili živite jedan običan život. S obzirom da je Trondhajm mali grad, vjerovatno i nema mnogo dešavanja, ali da je sve sređeno i pod konac, to je sigurno tako. Ono što će svakome ko dođe zapasti za oko su priroda, uređenost i hrana. Ljudi ovdje džogiraju iako je vani led, a mnogi imaju bodlje na svojim džoging patikama. Obično predveče možete vidjeti mnogo rekreativaca, a to je već oko jedan popodne, jer zimi ovdje mrak pada već u tri. Sunce je uvijek nisko, što nije ni loše ako želite napraviti lijepe fotografije jer je svjetlo uvijek idealno, osim kada pada kiša. A ako pada ledena kiša, i to vodoravno, pomislićete da ste u horor filmu, i sigurno nećete nigdje izlaziti tog dana.
Ekipa složna kao što Bosna nikad neće biti
Naši taksisti nisu bili moji jedini sagovornici. Kada sam stigao u Norvešku, posjetiti familiju i usput pogledati Evropsko prvenstvo u rukometu, nisam ni pomislio da ću toliko uživati. Nažalost, naša reprezentacija nije dobro prošla, ali s obzirom na uslove, gdje nisu imali fiziotarapeuta, prevodioca i moguće ni novaca da se pošteno hrane, napravili su sjajan rezultat i samim plasmanom. Naravno, atmosfera u dvorani Spektrum je bila, kao što samo ime kaže, spektakularna, a ovo je samo njen djelić, i to prije utakmice Norveška – Francuska.
Ostatak o rukometu znate. Nikola Prce je sa svojih 40 godina bio maestralan, ekipa složna kao što Bosna nikada neće biti, a navijači kao i uvijek, u velikom broju i glasni. Razgovarao sam s nekim od njih, i svi su mi rekli slične stvari. Ne žale potrošiti novac na ovakve događaje, a u isto vrijeme žive za njih. Cijena karte po danu za dvije rukometne utakmice je bila 1000 kruna, što je oko 200 KM, i svi su hladno kupili karte kao da su desetinu te cijene.
Kada se vratite na temu života u inostranstvu i kad ih pitate zašto se ne vrate kući, svi će reći isto; zbog djece, kao da dječija sreća zavisi od novaca. Tu dođete do jedne tipične imigrantske priče, gdje obrazovani ljudi rade loše poslove koje niko u toj zemlji ne želi raditi, ali pošto je to i dalje bolje plaćeno nego neki bolji posao u Bosni, svi nekako prihvate da budu potcijenjeni jer im se jednostavno više isplati. Na kraju se svodi na ono što ljudi ne žele priznati, a to je da je glavni razlog za odlazak ili ostanak u inostranstvu novac. To mi je jednom rekao jedan poznanik, koji je proveo pola života u Melburnu, “svi smo mi otišli zbog para, ko kaže drugačije, laže”.
Kako pripremiti pinnekjøtt?
Kad su pare u pitanju, Norveška ih ima mnogo. Sigurno ste čitali razne tekstove o tome koliko je država bogata, koliko su uspješni penzioni fondovi i zašto im se ne isplati ući u Evropsku uniju. Iako nisu članica, to ni u kom slučaju ne možete primijetiti. Naplate roaminga nema, nema ni granice jer je Norveška dio Šengena, a svi zakoni su uglavnom usklađeni sa zakonima Evropske unije. Ono što je drugačije je hrana.
Budući da nema mnogo ljudi, a prostranstva su velika, lako je naći divljač i odličnu ribu. Stoga, ukoliko ikad dođete u ove sjeverne krajeve, savjetujem da probate “pinešot” (pinnekjøtt), tipično norveško meso koje se sastoji od janjećih rebaraca, kuha se na pari, a priprema dan unaprijed, i služi s pireom od repe. Meso je toliko slano da ne stoji u frižideru, pa stoga mora u vodu dan prije. Nakon toga se poreda u šerpu između drvenih štapića i satima kuha. Na internetu ima mnogo recepata i u suštini nije komplikovano, ali nažalost takvo meso je teško naći van Skandinavije.
Za desert preporučujem čokoladu zvanu Troika ili tipične skandinavske vafle, mada se one mogu jesti i za doručak. Za razliku od hrane, odjeća i obuća nije toliko skupa, ali je mnogo kvalitetnija nego u ostatku Evrope. Zbog vremenskih uslova, Norvežani moraju imati odličnu obuću i odjeću, i lako je naći cipele koje ne propuštaju, fini pamuk kakvog rijetko gdje još ima, ili vunene džempere i čarap
Pri kraju ću još reći da je Norveška definitivno država za sve, i da ohrabruje uključivanje svih grupa u društvo. Sasvim je prirodno vidjeti osobu sa Daunovim sindromom na ulici kako sasvim normalno funkcioniše, ili uvidjeti da su svi prostori prilagođeni osobama s invaliditetom ili porodicama. Skoro u svakom kafiću, restoranu ili tržnom centru ima prostorija za presvlačenje djece, a svaki autobus je opremljen prostorom za kolica.
Čak ima i zvono za ljude s djecom, kako bi se autobus nakosio pri stajanju i kako bi osoba s kolicima lakše mogla izaći. Sve karte se mogu kupiti preko mobilne aplikacije, a jednosmjerna karta od sat i po košta 40 kruna. Sedmična se više isplati, i za nju ćete morati izdvojiti 290. Autobusi su mahom električni i izgledaju ako tramvaji, dugački i niski, prilagođeni svima. Pored autobusa, Trondhajmom saobraća i voz, gdje će vam kondukter odmah prići ukoliko ste s dječijim kolicima i pomoći da ih unesete unutra. Ako želite putovati negdje van grada, Norveška ima stotine unutrašnjih letova dnevno. Razdaljine su velike, a ima mnogo aerodroma.
Ono gdje Norveška još uvijek kaska su prava samohranih roditelja, kao i podrška za osnivanje porodice. Sasvim slučajno sam saznao da parovi imaju besplatnu umjetnu oplodnju, dok samci to isto pravo ne mogu ostvariti.
Bilo bi dobro smanjiti i utjecaj crkve na državu. Ali to su neke druge teme, kojim nećemo kvariti ovu lijepu sliku.
Valjda ne može sve biti idealno. Ali da je bolje od velike većine svijeta, to svakako jeste. Ovim završavam, a naredni put kada vas put nanese na sjever, obavezno prije toga pročitajte i ovu reportažu, te otiđite na sankanje s ovim divnim stvorenjima.
Moja BiH, Oslobodjenje.ba, piše Mirza Softić