LJUBUŠAK

Uvijek sam se ponosio svojim zavicajem, uvijek bi mi drago bilo kazati da sam Ljubušak.

 Nekad sam se bavio mišlju da svom imenu pridodam naznaku Ljubušak.

Možda bih i pridodao, da prije mene nije to neko vec bio uradio,

da odranije nije jednoga takvoga Ljubušaka,  naime Mehmed-bega Kapetanovica.

Jer bilo bi kao da bega plagiram, a nikad nikakvo plagiranje nije dobro.

A taj beg, taj Mehmed Kapetanovic, svakako ide u red najpoznatijih Ljubušaka. Ti su Kapetanovici inace bili begovska porodica, nekad su u Vitini imali svoje dvore s kulom, impozantno zdanje koje je sagradio Sulejman-beg Kapetanovic (umro 1848.), posljednji ljubuški kapetan. I Mehmed-beg je naravno od tih vitinskih Kapetanovica, u Vitini se rodio 1839., da bi u Ljubuškom završio medresu, kasnije ucio orijentalne jezike. Važio je za uglednog i pametnog covjeka, radio kao kajmakam u Stocu, Ljubuškom, Foci, Trebinju, bio i gradonacelnik Sarajeva, i to u dva navrata. Skupljao je narodno blago, objavio knjigu narodnih poslovica, prica i pjesama “Narodno blago” (1888.), kao i knjigu “Istocno blago” (1896.), u kojoj su uglavnom prijevodi s turskog, arapskog i perzijskog. Pisao je i price za djecu. Pseudonim mu je bio, gle cuda, “Munibi”. Umro je 1902. Njegov sin Riza-beg (1868. – 1931.), koji je pisao pjesme, pripovijetke i drame, smatra se prvim muslimanskim pjesnikom u BiH koji je pisao latinicom. 
Iz te živopisne Vitine je i Zija Dizdareviæ (1916. – 1942.), no on se nije zvao Ljubušakom, a volio bih da jest. Jer Zija Dizdareviæ je bio jedan od najnadarenijih pisaca koje je bh. književnost imala, ali nesretne okolnosti nisu dozvolile da se ta nadarenost i razvije onako kako bi se vjerovatno i razvila, jer pisac je vrlo mlad stradao u logoru u Jasenovcu. Ali i na osnovu onoga što je u svom kratkom životu uspio napisati, on ide u red najfinijih prozaika bh. književnosti. Njegovo djetinjstvo i njegova mladost vezani su uz Fojnicu, kamo su njegovi rano odselili, kad je Ziji bilo tek nekoliko godina, tako da je i njegovo cjelokupno književno djelo uglavnom vezano uz taj srednjobosanski kraj. Mislim da su iz Vitine, dakle iz ljubuškog kraja, porijeklom i svi oni ostali silni fojnicki Dizdarevici, sve odreda ugledni ljudi, državnici i diplomate, profesori i novinari, borci za ljudska prava… 
No iz Ljubuškog je Mahmud Konjhodžic (1905. – 1979.), novinar i publicist, koji je život uglavnom proveo u Zagrebu, gdje je studirao i nakon završetka pravnih studija ostao da živi. Bio je u ratu partizanski novinar, kasnije vezan uz “Vjesnik” i “Politiku”, napisao je knjigu “Kronika o ljubuškom kraju”, koja je, u dva toma, objavljena 1974. Iako se Konjhodžicevoj kronici mogu izreci i odredjene zamjerke, kao što su se, koliko pamtim, i izricale, iako je pisana možda i odvec popularnim stilom, ta mi je knjiga bila draga, volio sam u nju zaviriti, no u onoj nedavnoj nesreci ostao sam bez nje, kao što sam ostao i bez stotine drugih knjiga. 
Iz Ljubuškog je bio i fra Lovro Sitovic (negdje i Šitovic, i njemu se ponegdje uz ime zna pridodati naznaka Ljubušak), rodjen pod Butorovicom 1682., umro u Šibeniku 1729. Taj je fra Lovro bio porijeklom iz muslimanske familije, rodjeno mu je ime bilo Hasan. U vrijeme austrijsko-turskog rata, 1690. je vrgorski harambaša zarobio njegova oca, koji je u Vrgorcu ostavio maloga Hasana kao zalog dok ne skupi otkup. Elem, djecak je kod vrgorskog harambaše naucio citati i pisati, a upoznao se i s katolickom vjerom, i to tako i toliko da je, kad je babo došao po nj i odveo ga u Ljubuški, domalo pobjegao od kuce, i dospio u franjevacki samostan u Zaostrogu. Promijenio je vjeru, izucio škole, studirao filozofske i bogoslovne nauke u Italiji, i vremenom postao jedan od najucenijih franjevaca. Radio je kao profesor u Makarskoj, Šibeniku i Splitu. Napisao je i vrlo opsežnu latinsko-hrvatsku gramatiku (1713.), a bavio se i književnim radom. Najpoznatije i najvažnije mu je djelo “Pisna od pakla” (1727.), “nabožni spjev s eshatološkom temom”, spjevan posve u duhu narodnoga pjesništva. 
Od živucih Ljubušaka valjalo bi spomenuti Veselka Koromana (1934.), koji je iz Radišica, i to Gornjih. Koroman je pisac, lirik i prozaik, kriticar i esejist, antologicar, pjesnik možda i najcudesnijega jezika i najosobenije metaforike u modernoj književnosti bh. prostora, autor dvadesetak knjiga, od cega desetak pjesnickih. On je i akademik, kao što je to i Sidran, samo u Zagrebu, i to dopisni. Skoro cijeli je život proveo u Sarajevu, a sad ga eno u tim njegovim Gornjim Radišicima, gdje sam se bio samo jednom zaputio, davno je to bilo, i došao tek do pola puta, te se vratio, visoko se bilo penjati… 
No, svaka cast svim begovima i fratrima, i svim dopisnim akademicima, najznamenitiji Ljubušak bio je i ostao, i sigurno æe zadugo biti, dr. Sadik Sadikoviæ (1866. – 1940.), cuveni travar, koji je još 1928. u svom Ljubuškom napisao knjigu “Narodno zdravlje”, što je i danas jedna od najtraženijih knjiga te vrste. Radio je kao narodni ljekar i travar, u narodu bio veoma omiljen i nadaleko poznat. Smatran pravim narodnim dobrotvorom, jer je narodu nemalo pomagao. “Mlijeko, sir, kruh, maslac, ulje od masline, zelen, povrce i voce trebalo bi biti ljudska hrana”, njegove su rijeci. Isticao je znacaj meda, cajeva od trava, u ishrani nije preporucivao meso, jer po njemu “covjek je stvoren za biljnu hranu, to se vidi po njegovim zubima, želucu i crijevima.” U svom “malom uvodu” u spomenutu knjigu “Narodno zdravlje” mudri dr. Sadik Sadikovic kaže: “Nisam ucen covjek, niti sam vješt u pisanju da bih mogao ovoj vrijednoj knjizi iskititi predgovor na nacin kako to rade ljudi od pera. Iako sam od svojih mladih dana tražio u stranim i domacim knjigama znanja u lijecenju ljudi, ipak se cijeli moj rad temelji uglavnom na dugogodišnjem iskustvu i pronalaženju ljekovitih trava, kojima obiluje naša zemlja. I mislim da se ne varam ako kažem da je iskustvo ponekad bolje od velike nauke. Zdravlje je najvece blago na svijetu i teško onome ko ga ne zna cuvati, jer bolest dolazi na kilograme, a odlazi na grame. Zdrav covjek je vedar, rad ga krijepi, a život veseli. On je i u starosti bodar, jer se ne stari od godina nego od bolesti.”

Munib Delalic

1776 Posjeta 1 Posjeta danas