Molim čitatelje,ma gdje bili,da pomisle prilikom čitanja ovog tužnog sjećanja na r.Ibrahima Mesihovića i time „osvijetle put“ našem Ibrahimu ka dženetu!
Ibrahim je našao mir na boljem svijetu.Po vjerovanju naš Ibrahim odlazi u „rajske vrtove“,u jedan pravedniji svijet u kome nema ovozemaljskih zala i nepravde,u kojem nema progonitelja i prognanih,u kojem nema mržnje a ima ljubavi,tolerancije i svemoćne dobrote.
Naš Ibrahim je kao rođeni Vitinjanin već bio u ovozemaljskom dženetu,zato je i bio zaljubljen u svoju Vitinu,njenu prirodu,kaskade i vrtove svojih predaka.
Ibrahimova porodica se ispreplela sa drugim istaknutim familijama iz Vitine i Ljubuškog.Ibrahim je bio najstariji praunuk najznamenitijeg Ljubušaka“narodnog doktura“ Sade Sadikovića.Njegova majka Hasija se udala sa 15 godina za Salema Mesihovića.Osim toga Ibrahim je bio unuk poznatog gožuljskog hodže Mustafe ef.Ćerića.
Ibrahim je kao dijete dolazio na zimsko i ljetno ferije na Gožulj kod svoga „dede i nene“.Odatle i poznajem njegovu vizuru,njegov nastup i pokret od 50-60 tih godina XX stoljeća.U druženjima sa Ljubušacima u Sarajevu Ibrahim bi često evocirao uspomene sa Gožulja i prava je šteta što nisu pismeno zabilježena njegova sjećanja.
Ibrahim je završio Gimnaziju u Ljubuškom.Nakon toga je uspješno završio Ekonomski fakultet i zaposlio se u „HEPOK-u“Mostar.Njegov radni odnos je prekinut 1993.godine zbog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu.Ibrahim je prošao sve logore u „dolini Neretve“.U logorima je Ibrahim „izgubio zdravlje“što je nastalo kao posljedica batinjanja,premlaćivanja,ponižavanja i maltretiranja.Detalj da su mu svi zubi iz obe vilice bili izbijeni dovoljno govori kakav je bio Ibrahim kada je izašao iz logora „doline Neretve“.Zbog stresa pojavila se bolest „diabetes melitus“koja je sa svim svojim posljedicama ubrzala odlazak našeg Ibrahima.
Po završetku rata Ibrahim se preselio u Sarajevo zaposlivši se u stručnim službama Ministarstva finansija kao iskusni ekonomista u Vladi Edhema Bičakčića.
Ibrahim je obožavao Vitinu.Svojim radnim mjestom,voljom i energijom, založio se za obnovu džamije u Vitini,koja je stavljena na listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.
Jedna anegdota nam kazuje na koje prepreke je nailazio Ibrahim da bi se obnovila džamija u Vitini.Priča kaže da je Ibrahim prilikom svoje misije posjetio Agenciju za kulturno nasljeđe FBiH Noseći sve moguće „papire“ o džamiji došao je na mjesto Odluke i službeniku rekao:“Ja sam Ibrahim Mesihović iz Vitine i donio sam „sve papire“kako bi džamija u Vitini bila stavljena na listu obnove objekata porušenih u agresiji na BiH(1992-1995).Službenik Agencije za kulturno nasljeđe je zatim rekao:“A,gdje Vam je ta Vitina!?“.Ibrahim je „pokupio papire“ u tašnu i pošao preko vrata.Službenik je potrčao za njim i pitao:“Gdje će Te čovječe?“a Ibrahim mu je uzvratio:“Kada Vi ne znate gdje je Vitina,a radite na mjestu na kojem radite,ja nemam s Vama šta razgovarati!“.Na sreću,našli su se drugi ljudi,koji su znali šta je i gdje je Vitina i džemija je obnovljena,najviše zaslugom Ibrahima Mesihovića.
Udruženje Ljubušaka u Sarajevu je izgubilo počasnog člana.Bošnjaci Ljubuškog i Vitine su izgubili istaknutog b-h patriotu koji je bio praktični vjernik.Ispunjavajući petu islamsku dužnost Ibrahim je učinio hadždž i postao hadži Ibrahim Mesihović.Na hadži Ibrahima smo mogli uvijek računati u aktivnostima „Udruženja Ljubušaka“ u Sarajevu.Rijetki su takvi članovi!
Ibrahim nikuda nije otputovao.Vratio se tamo odakle je došao.U naš“jedini zajednički zavičaj“.
Izražavamo saučešće njegoj suprugi,djeci,unucim,sestrama i ostaloj mnogobrojnoj porodici!
Kemal Mahić