Ovih dana je iz štampe izašla knjiga “Sokak sreće” autora Admira Delalića. Admir je ljubuško “dijete”, rođen i odrastao u Ljubuškom.
Objavljujemo jedan dio tekstova i recenzija koje opisuju knjigu i autora.
PREDGOVOR
Riječi koje spojiše srodne duše…
„… ljudi svijeta prepoznaše se u prijateljstvu čiji blagoslovljen znak leži skriven u Riječi“ Rig- veda, prijevod Vesna Krmpotić.
Zbirka poezije Admira Delalića „Sokak sreće“, isklesana je od Riječi. Riječ izgradi prijateljstva.
Na korijenima prijateljstva nasta zbirka, koja je podijeljena u tri tematske cjeline. Cjeline predstavljaju kazalo u iščitavanju pedagoške, historijske i vjerske literature danas u savremenoj školi. Iako sama zbirka ne broji mnogo pjesama ipak, ovo je građa koja je sasvim dostatna da pokaže smjelost, hrabrost, odvažnost i upornost autora da nam iskaže svoj stav o vremenu i stremljenjima savremenog čovjeka.
Naime, radi se o pedagoškom radniku zavidne biografije koji svoju pisanu riječ itekako iskorištava u svakodnevnoj nastavi. Prvi ciklus koji nosi naziv „Izgubljena poema“, je rukovet poezije različitih vrsta. Naravno, tu značajno mjesto zauzima ljubavna poezija, ali koja ne otkriva sve draži dvoje zaljubljenih. Njegova ljubavna poezija je nastala na temeljima sevdalinke, pa zato i kod njega primjećujemo onog rumenila u djevojačkim obrazima, što je Mostarac Hamza Humo primijetio, govoreći o sevdalinki: “… ima tu još rumenog stida na obrazima. Ima tu još poštivanja i profinjene skromnosti.“
U poetskoj viziji svoje domovine, primjetan je duh naše alhamijado – književnosti. Iščitavajući ovaj ciklus nekako mogu naći zajedničku vezu Admira i književnika koji su stvarali na domaćem jeziku u periodu osmanske vladavine kad je to bilo i hrabrost, ali i odvažnost kazati svoju riječ na maternjem jeziku – što je ustvari bilo deMode. Ovu paralelu upravo potcrtavam i iz razloga što je naš Admir iz Ljubuškog, grada stare bošnjačke prošlosti – gdje se danas o prošlosti može govoriti samo negdje u bibliotekama i listati, odnosno upoznavati historiju Ljubuškog u nekim naslagama prašine gdje rijetki zalaze.
Ilahije i kaside naslovljene kao “Riječi sa izvora“, u ovoj zbirci zauzele su zadnje stranice, iako u praksi autoru svakodnevno služe. Na izvoru ovakve pjesničke riječi napajaju se naši mladi, veseli, kliconoše novog Mostara, Hercegovine. Dok čitam kaside i ilahije uopće se ne čudim zašto naša djeca u Školi vole nastavnika Admira. Možda je razlogom njihovog okupljanja i Admirova dova za sve što ih golica, ali i što im predstavlja cilj u njihovim životima. Iako je Admir čovjek srednjih godina ne libi se prilagoditi i zaboraviti svoje tegobe životne, pjevajući ove stihove i doveći dove današnje mladosti, pa time časove Vjeronauke pretvarati u mjesto dragog druženja.
Pored riječi hvale za prvu zbirku poezije, od Admira Delalića očekujem da će nas u budućnosti častiti književnim djelima, gdje će poetsko dlijeto isklesati Riječi koje će širiti prijateljstva, ali i utažiti poetsku žeđ kritičara.
Džemal Juklo, prof.
LJUBUŠKI
Ljubuški
ljubavi moja
davno te k’o dragu ostavih
nikad te, baš nikad ne prebolih.
Ljubuški,
mjesto moje
ljubavi, nadanja, odrastanja
prve ljubavi, i slatkog sanjanja.
Ljubuški,
Čežnje moje
od uzdaha, sabaha i smokava
k’o džennet-bašča ostavljena.
Ljubuški,
milo moje,
čežnjo draga napuštena,
šipak, k’o krv u mahali crvena.
(još teče u mojim venama)
Recenzije:
OSLUŠKIVANJE UNUTARNJEG PORIVA
Polazeći od činjenice da je svaka knjiga duhovni trag autora, ma kako god maštao ili se maskirao u priču, pjesmu i likove, tako i sam autor, Admir Delalić u svojoj zbirci pjesama „Sokak sreće“ iznosi ono što je unutarnja stvarnost u njemu i što je u svojoj nutrini odrazio iz svijeta oko sebe. Drugim riječima kazano, usta govore ono čega je srce prepuno. Prema tome, zbirka pjesama „Sokak sreće“ autora Admira Delalića ima izraženu vjersku dimenziju. Obzirom da vjera posredno otkriva ljudsku dušu, tako se i autor obraća duši čitatelja i svojim pjesmama želi djelovati na duhovno-emocionalnoj i spoznajnoj razini, što je pretpostavka odgojnoga djelovanja. Odgoj podrazumijeva ne samo znanstveni i racionalni pristup, nego zahtijeva ljubav, koja traži dobro u čovjeku, odgaja savjest za ispravne odluke i jača volju za njihovo provođenje. Opšte je poznato da je vjera sa svojim principima naređivanja opštega dobra i odvraćanja od lošega, imala značajnu ulogu u odgoju i pripremi ljudi za život u vrijeme kad većina nije znala pisati ni čitati. Bilo bi neprimjereno zanemariti tu ulogu vjere i njenog učenja, danas, kada je kristalno jasno kako je povratak duhovnim vrijednostima jedini način da se izbjegnu mnoge katastrofe i nedaće.
Stoga autor kroz svoje pjesme potiče čitaoce na osluškivanje toga unutarnjeg poriva koji se javlja preko savjesti, prihvaća razumom, a izvršava djelom.
Na taj način on ih želi pripremiti za susret sa stvarnošću, pomoći im pronaći putokaze i uporišta kako bi se što uspješnije suprotstavili svim “vidljivim i nevidljivim silama koje kidišu na čovjeka i njegov život”.
Ako želimo prevladati nevolje koje nas muče i koje će se, po svemu sudeći, uvećavati, moramo se probuditi iz našeg sna, moramo se opskrbiti vjerom i duhovnošću, kako bi svojim budnim okom vjere i duhovnosti uspješno očitali putokaze svoga vremena, koji su pomoć tražiteljima, među kojima je danas mnogo umornih, dezorijentisanih ili zalutalih. U tom kontekstu, Admir svojim pjesmama želi da se mi trgnemo i prisjetimo onoga što su znali ljudi svih kultura i civilizacija: život nije samo ono što dohvaćamo svojim osjetilima, čovjek nije samo tijelo koje vidimo i osjećamo; život i čovjek jesu tajna čije niti rasplećemo, ali dubine ne dokučujemo. Bića smo u kojima proturječja teže za skladom: duh i materija, misao i osjećaj, srce i um, vjera i razum. Razumijevajući vjeru i duhovnost na taj način kroz Admirove pjesme imamo priliku da razvijamo kritičku svijest, potičemo pitanja o smislu i upućujemo sebe i druge na intenzivniji doživljaj svijeta. Pristupajući svijetu i onome što je u njemu, na spomenuti način, otkrit će nam se ono što drugim pristupima ostaje skriveno: stalna ljudska potreba da se odgovori na vječna pitanja o tajni postojanja. Tako ćemo uspjeti razumjeti mnogo dublje, a time i život i sebe.
Dr.sc. Ahmed Husić
Admir Delalić je rođen u Ljubuškom 1969. godine. U rodnom gradu završava osnovnu i srednju školu. Od djetinjstva pokazuje interes za pisanje i lijepu književnost. U Mostaru završava Islamsku pedagošku akademiju pri Univerzitetu „Džemal Bijedić“ Mostar. Živi i radi u Mostaru kao nastavnik Islamske vjeronauke.
