MEZARJA U MOSTARU 1908.GODINE

(…)Osim toga,u gradu ima mnoštvo harema.

Raj upokojenih muslimana sastoji se od devet spratova u kojima se nebeske radosti na divan način sve više i više povećavaju.Svaki sprat sličan je beskrajnoj bašči s čudotvornom rijekom i divnim potocima.Tu najraznovrsnije voćke nose uvijek plodove, da slađih čovjek ni poželjeti ne može.Kuće su od čistog zlata i srebra, u kojima ni jedna želja ne ostaje neispunjena.Tijelo i duša nalaze tamo u najpunijoj mjeri svaku željenu nagradu.

Za svoje mrtve muslimani Mostara imaju spremne male rajeve i za posljednji, ovozemaljski boravak.Njihovi haremi oduševljavaju više nego najljupkije bašče.

Nije teško otkriti tajnu njihove ljepote.Mrtvi se pokopaju i dobiju svoje bašluke-sva druga briga prepušta se prirodi.A priroda gotovo uvijek uspijeva stvoriti čuda ljepote od ljudskih djela koja se predaju pod njenu slobodnu upravu.

Svaki mezar ima dva vitka grobna kamena: jedan viši na vrhu glave i jedan niže na dnu nogu.Veći kamen nosi turskom jazijom(arapskim pismom) uklesano ime umrlog,ime njegovog oca i podatke o datumu smrti.Ako je bašluk namijenjen muškarcu, na gornjem kraju nosi veliki turban, ili neko drugo proširenje.Bašluci žena završavaju se jednim jednostavnim šiljkom.

Graditelji džamija i mnogi zaslužni ljudi dobivaju za posljednje prebivalište mali mauzolej zvani turbe.Turbeta su sarkofazi pokriveni umjetno izrađenom kupolastom gradnjom na vitkim stupovima.U Mostaru se ovakva turbeta mogu naći u nekim haremima.

U nekim turbetima leže čak i polusveci.(Muslimani imaju više svetih poslanika kao i pripadnici kršćanskih religija.Njihov najveći, i posljednji poslanik, bio je Muhammed koji je došao tek iza poslanika:Adema pejgambera(Adama),Ibrahim pejgambera(Avrama),Musaa pejgambera(Mojsija),Davuda pejgambera(Davida) i Isaa pejgambera(Isusa).Nakon najvećeg poslanika Muhammeda na zemlji su se pojavili samo polusveci.To su bili ljudi s raznim Božanskim osobinama.

(…)Grobovi,mezari,nisu poredani pravilno kao na evropskim grobljima.Bašluci se podižu samo toliko daleko od ruba groba da između njih i groba ostane komad tvrde krute zemlje, da ih slijeganje zemlje u grobu ne povuče za sobom.Ukoliko su bašluci veći,utoliko mora biti širi razmak između mezara.Ipak, većina bašluka nagne se na neku stranu.Mnogi sasvim utonu, a mnogi čak leže poprijeko u travi.Nikakav put ne vodi između mezara bez nekog cvijeća, bez ukrasnog busa koji je ljudska ruka zasadila.Pa ipak, ni najbrižljiviji vrtlar ne bi ljupkije okitio mezarje,ni najiskreniji umjetnik ne bi mogao stvoriti bolju harmoniju od ove što postoji.Nepravilni čedno lijepi bašluci obrasli su gustim žbunjem divljih ruža, crnog gloga i svakojakih puzavaca.Tu i tamo vidi se grupa vitkih bašluka čvrsto obavijenih drevnim bršljanom koji kao da se godinama trudio da poveže spomenike onih koji oplođuju njegovo korijenje u čvrst struk.Mjesti mično, samo visoka trava pokriva hrapavo tlo, i svijetli cvjetovi dopiru do turbana nakrivljenih bašluka.Takva je raznolika i osobita ljepota pojedinih harema.Svaki harem, opet, ima sebi svojstvenu draž, i nemoguće je to vjerno opisati riječima.

Najveći haremi nalaze se na izlaznim mjestima iz grada.Od čudne Šarića džamije harem se proteže sve do Južnog logora, a od kuće na Neretvi seže sve do padina Podveležja.Na sjevernom izlazu,na glavnoj ulici mahale Fatima-kadune prostire se jedan veliki harem mjestimično zasut odronom s brda Stolac.Na ovim haremima još i danas se sahranjuju umrli.Ipak, na njima ima toliko nepoznatih skrovitih mjesta na čije sveto tlo kao da nikad nije stupila ljudska noga.Još je čarobnija ljepota onih

harema koji se više ne koriste.Gotovo svaka džamija u gradu ima po jednu takvu sablasnu bašču mrtvih među dvorišnim zidovima.Ovi mali rajevi izgledaju potpuno vilinski kad u njima još ima i stabala čije ih sjene umotavaju u tajanstven mrak.Jedan takav dragocjen primjer naći ćemo u zadnjem dijelu harema Derviš-pašine džamije.Samo ono visoko stablo zakerovljeno bršljanom do najtanjih vrhova grana daje nezaboravnu sliku.Vrlo je značajan i harem Lafinove džamije.Nema u njemu nikakvog žbunja, samo nekoliko vitkih stabala.Na ovim stablima i na bašlucima divlji bršljan izradio je najčudniji nakit.I pod širokim krunama starih oraha kod Dvizac-džamije,žbunje u haremu je tako gusto da se u njemu skrivaju slavuji gdje snivaju svoje kliktave noćne snove.

I kako samo čudno izgleda pogreb jednog muslimana,to žurno brisanje tragova jednog ljudskog bića.Mrtvac(mejt) se, zamotan u platno(ćefin), nosi na jednostavnoj nosiljci(tabut).Nadmetanje kojim se prisutni vjernici smjenjuju, da bi za nekoliko koraka na sopstvenom ramenu ponijeli nosiljku, unosi u povorku neku čudnu žurbu.Za svaki korak koji neko učini noseći umrlog,oprašta mu se četrdeset grijeha.Uopće, od časa kad mujezin sa munare objavi smrt pravovjernika pa do polaganja u mezar,prođe samo nekoliko sati.Štaviše,žuri se najčešće takvim tempom, da se umrli ukopa već jedan sat nakon posljednjeg daha.Tijelo se još potpuno i ne ohladi, udovi se mogu još saviti i na taj način može se i u sjedećem stavu u grob pokopati.Kad umre siromah koji za pogrebne troškove nije mogao ostaviti dovoljan iznos,čeka se sve dok se ne sakupi potreban novac.Inače se onaj koji izdahne uvečer pokopa rano narednog dana,a onaj koji umre prije podne, sahrani se najkasnije poslije podne.U međuvremenu se mole pogrebne molitve, i umrlog okupaju(gasul), jer vjernik ni nakon smrti ne smije nečist stupiti pred Boga.I prije nego što povorka pođe, učesnici na pogrebu izgovore još zajedničku pogrebnu molitvu.

Pred haremom tabut se položi na zemlju tako da lice umrlog bude okrenuto prema Meki, i imam obavi posljednju molitvu: po jednu u slavu Boga, u slavu Poslanika i jednu kratku molitvu za umrlog.Tada svi posljednji put jednim kratkim govorom pozdrave mrtvaca, i pogrebni čin se završi.Poslije toga imam pita prisutne da li je umrli u životu bio dobar čovjek.Jednoglasni je odgovor:“Da“.Čak i za najvećeg zlikovca u ovom se času potvrdi da je dobar,jer ako se prešute nečiji grijesi, te grijehe će i Bog zaboraviti.Četiri čovjeka tadaa ponesu tabut do mezara.Dva najbliža srodnika umrlog siđu u iskopani mezar, preuzmu umrlog i polože ga licem okrenutog prema Meki.Da tijelo ne bi bilo oštećeno odronjavanjem zemlje,pokriju ga daščicama.Svi ožalošćeni sudjeluju u zasipanju groba lopatom.Pošto se zajednički izgovori i posljednja molitva, groblje se napušta.Samo imam ostaje kod groba da umrlom učini još jednu uslugu.Čim se ožalošćeni raziđu,dođu dva meleka(anđela) da traže račun od umrlog za sve što je učinio i radio na Zemlji.Prva tri pitanja uvijek su ista.Za ova pitanja imam glasno umrlom recituje odgovor.

„Ko je tvoj Bog?“

„Moj bog je Allah!“

„Koje je tvoje sveto mjesto?“

„Moje je sveto mjesto Meka!“

„Ko je tvoj Poslanik?“

„Moj poslanik je Muhammed!“

Ali sljedeća pitanja može čuti samo umrli i niko mu više ne može pomoći pri odgovaranju.Poslije ovog saslušanja meleci(anđeli), po zapovijedi Boga, preuzmu dušu i odnesu je.Ako je umrli bio istinski pravovjernik i uvijek izvršavao Muhammedove upute, otići će u Džennet(Raj).Grob u zemlji širi se da tijelo ne bude pritisnuto, i tako ostaje do Dana strašnog suda.Međutim, ako umrli nije bio dobar

musliman, nije pazio na zakone vjere, meleci(anđeli) ga nose do pakla i bacaju ga u onaj dio u koji prema svom teretu grijeha spada.Oko tijela ovakvog stisnu se čvrsto zidovi groba i potpuno ga zgnječe da ni kost od njega ne ostane.

U pogrebnoj povorci, i pri sahrani, žene nikada ne učestvuju, nego samo na pogrebnom skupu žena.Sve je vrlo ozbiljno ozbiljno i mirno.Ne nariče se i ne plače nikada, jer bi naricanje moglo mrtvom štetiti pred Bogom.Ko poslije muka zemaljskog života uđe u Džennet(Raj) nema razloge za tužbaljke, a glasno plakanje ne bi bilo ništa drugo nego dokaz da postoji razlog da se strepi radi sudbine duše umrlog.

Izvor:Robert Michel-Mostar 1908.

Priredio:Kemal Mahić

1364 Posjeta 1 Posjeta danas