Čista voda bila je potrebna za piće i druge kućne potrebe,ali u svim muslimanskim naseljima još za propisano kupanje i svakodnevno obredno umivanje.Upravo zbog tih potreba nije se dalo ni zamisliti veće naselje bez čiste tekućice vode,i još u 15. i 16. stoljeću bi izgrađena u BiH i ostalim zemljama Balkanskog poluotoka sva sila vodovoda i česama.Građeni su po gradovima,selima pa i putevima između gradova i sela. Prvi vodovod u Bosni,koliko se zasad dokumentirano zna,sagradio je Gazi Isa beg u Sarajevu nešto prije god. 1462,a izatoga se,u 16.stoljeću i kasnije,takvi objekti grade i po svim ostalim mjestima BiH.Zadnjih godina osmanske uprave u ovim stranama samo je,primjerice,Sarajevo imalo 68 samostalnih vodovoda u ukupnoj dužini od 55 km.Voda je tekla isprva osobitim glinenim,a kasnije i drvenim cijevima,t.zv.čunkovima.Među vodovodima te prve vrste bješe ih vrlo lijepe i dobre tehničke izrade.Kao primjer spominjem samo onaj u Prači,iz 16. stoljeća,koji je opskrbljivao mjesno kupatilo i bar jednu česmu.Tu glinene cijevi nisu polagane izravno u zemlju,kao kod većine ostalih starih vodovoda,nego u manji četvrtast prokop,koji je na cijeloj dužini bio izgrađen od samih kamenih ploča.Djelomično se do danas očuvao.
Duž takvih vodovoda građen je jedan ili više izljevnih objekata,već prema jačini vodovoda.A među tim objektima svakako bijahu najbrojnije č e s m e.One su se podizale obično uz džamije i gotovo u svim mahalama.Jedne su bile u zidu kojeg drugog,većeg objekta,a druge opet posve samostalno situirane.Te druge bijahu monumenti naročite vrste: kameni kubus s krovom na jednu,dvije ili četiri vode i veliko kameno korito u podnožju toga kubusa, iz kojeg teče voda na jedno ili više izljevnih mjesta ili l u l a.Korita su uvijek klesana iz cijelca kamena.Čini se,da je dobar broj nastao od srednjovjekovnih stećaka,koji se,nažalost,sve do naših dana uporebljavahu tu i tamo i kao običan građevni materijal za kuće i druge objekte.Korito,na pr.. u Ćemaluši mahali u Prači i nekoliko drugih u Sarajevu i okolini posve jasno kazuju, da su klesani od stećaka.Na nekim se čak zadržala i stara ornamentika.
No,u starije doba te česme,očito,nisu imale samo svrhu,da opskrbljuju ljude vodom,i da kao arhitektonski monumenti djeluju u svojoj okolini.Oblikovanju tih objekata graditelji su pridavali veliku pažnju, i mnogi od tih spomenika i dandanas predstavljaju prava majstorska djela.A to dokazuju vrlo izbalansirane proporcije,pomna klesarska i zidarska obrada i oni vanredno klesani vitičasti orijentalni lukovi,koje rese i naglašuju pročelje i izljev mnogih česama,kao da je graditelju takvih česama,očito,lebdjela pred očima misao,da te minijaturne monumente dovede u što veći sklad s niskim mahalskim krovovima i djevojkama,koje su u ibricima i đugumima nosile vodu s tih česama.U starome Sarajevu,Travniku,Banjoj Luci,Foči i nekim drugim mjestima sve do danas se očuvalo više takvih spomenika,a mnogi od njih jednako služe svojoj svrsi.
Pojedinci su gradili česme kao svoje zadužbine ne samo po naseljima,nego i po usamljenim planinskim putevima.Samo su tako mogle nastati one drvene česme gotovo pri vrhu planine Gnjile na starom putu između Rogatice i Goražda,koje još u prvoj polovini 17. stoljeća posebno ističe jedan strani putopisac,i koje i danas postoje,zatim čuvene C A R E V E V O D E na Romaniji,koji se pripisuju sultanu Mehmedu Fatihu,čiji nam ostaci kazuju,da je to nekad bio vrlo lijep građevni spomenik,pa česme na vrelu Rotim u selu Rotimlji kod Stoca i mnoge druge.
Da se žedni prolaznik može vode napiti,postojahu po gradovima i česme posebna tipa,t.zv. s e b i l j i,u kojim je bip poseban službenik,koji je punio kove i besplatno pojio prolaznike.Čini se,da ih je bilo u više naših mjesta, ali ih je u Sarajevu bilo nekoliko.Posljednji je bio u Sarajevu,a sagradio ga je god.1755 ondašnji bosanski namjesnik Mehmed-paša Kukavica i ostavio imetak za uzdržavanje tog objekta i plaćanje čovjeka,koji će služiti ljude u njemu.Stajao je na Baščaršiji.Kako se vidi iz jednog očuvanog foto-snimka,bješe to mala i masivna građevina kvadratična oblika s jednom prostorijom,u kojoj je sjedio poseban službenik i punio kove.Ta lijepa građevina imala je otvore i slobodan pristup sa svečetiri strane,a završavala se blagim vijencem i malom kupolom.God.1891 spomenik bi porušen i na istom mjestu sagrađen novi sebilj,a god. 1913. prenesen je na današnje mjesto.S tim spomenikom nestalo je kod nas starih sebilja.
ŠADRVANI
Istoj svrsi,kojoj i,česme,služe,općenito uzevši, i šadrvani,samo što se oni grade u javnim kupatilima i dvorištima džamija,medresa,karavan- saraja i nekih drugih većih i impozantnijih objekata.Prvenstvena im je,međutim,zadaća,da daju vodu većem broju osoba u isto vrijeme za obredno umivanje.I oni,usto,imaju svrhu,da djeluju plastično i dekorativno u svojoj okolini,koja je posve različita od mahale.Iz tih razloga šadrvan se po svojoj konstrukciji i arhitekturi bitno razlikuje od česama.Pred svakom je česmom omanji i nešto uzdignut kameni kvader,na kojem stoji onaj,koji uzima abdest.Okolo je niska i lagana drvena balustrada,isprekidana s više prilaza k bazenu,a s unutrašnje strane te ograde poredane su drvene klupe za odmor.Iz same pak sredine bazena uzdiže se manji ili veći kameni stup,kroz koji odozdo prema gore teče voda.Taj stup nosi jednu,dvije ili tri vanredno kamene čaške,koje,redajući se prema gore,bivaju sve manje i pliće.Voda izlazi do na vrh stupa i odatle se onda preljeva iz jedne čaške u drugu,dočaravajući mlazovima i šumovima romantičnu sliku(“veselotok“).Sva je ta naprava zaogrnuta laganom željeznom mrežom u vidu lukovice ili kruškaste kupolice,a cio opet prostor nadvisuje krov na šest ili osam poligonalno postavljenih laganih drvenih stupova.Taj krov je kod boljih šadrvana u obliku kupole,prekrivene olovom,ili je obični strmi šatorasti krov od kamenih ploča na šest ili osam voda,kakav se osobito vidi u Hercegovini.
Šadrvanu je domovina,kako i samo ime kazuje,Perzija.Od Perzijanaca poprimili su ga Arapi i Turci,i prvi ga raširili po Arabiji,Siriji,Egiptu i Španjolskoj,a drugo po Maloj Aziji i Balkanskom poluotoku.U našim stranama bješe ih nekada gotovo po svim mjestima,ali ih je tokom vremena većina propala.Do danas su se održala dva u Mostaru,u dvorištu Karađozbegove i Koski Mehmed-pašine džamije,i po jedan pred glavnom džamijom u Sarajevu,Čajniču,Jajcu i Banjoj Luci.Najviše ih je ,svakako,bilo u Sarajevu,glavnom gradu,a tu je nastao i najljepši spomenik te vrste u ovim stranama.To je šadrvan u dvorištu Begove džamije.Današnji oblik potječe iz godine 1892.,i kažu,da je vjerna kopija šadrvana Ulu-džamije u Brusi,ali je na tom istom mjestu stajao šadrvan još od god. 1530,a podigao ga je sam Gazi Husrevbeg.Prije ovog današnjeg šadrvana bješe tu šadrvan u biti iste koncepcije,samo nešto drugačijih detalja,kako nam to kazuje i jedna očuvana fotografija,a napravljen je god. 1707.Bazen u tom starom šadrvanu bio je od bosanske miljevine i čistog kružnog oblika,visok 1,5 m,a 4 m u promjeru.
Izvor:Alija Bejtić:Spomenici osmanlijske kulture u Bosni i Hercegovini
Izabrao i prilagodio:Kemal Mahić
Sebilj na Baščaršiji
Stara česma, na Zaguši, Žabljak, Ljubuški