MEDIHA SELIMOVIĆ: NENA (žena balkanska)

nenaHajdarusa

Rodila se na ostacima kajmekamluka trebinjskog.
Datum rođenja: Kad se žito želo.
Godina rođenja: 1898.
Godinu rođenja smo svi lako pamtili, jer se te iste godine rodio i Josip Broz, negdje u nekom Kumrovcu, na sjeveru…
Salih Kapetanović je tog petka u 12 h spustio peto dijete po redu u drvenu bešiku pored svoje žene Mejre i tiho zatvorio vrata njene sobe.
Dok je motao suhu hercegovačku škiju na šiltetu ispod prozora, osluškivao je plač tog malenog i njegovog prvog ženskog djeteta kojem poslije dadoše ime Džuma.
Izrasla je Džuma u lijepo i gordo djevojče. Tu u kući ispod Gradine, prohodala je svoje prve korake, naučila prve riječi, dizala glavu prema plavom hercegovačkom nebu i padala na vreli i tvrdi hercegovački kamen.
Niko ne zna kako je Džuma iz Salih-aginog bonluka upoznala Sulejmana, sina ljubinjskog seljaka i odlučila da se iskrade iz kuće, te u mrklu noć s njim na konju napusti porodicu i imanje i uda se u nepoznato, za nekoga ko joj ni po rodu, ni po soju ne priliči.
Bosa se išunjala iz kuće, noseći papuče u rukama, drzeći učkure crvenih svilenih dimija u rukama umirujući njihovo šuštanje u tihoj i prijetećoj noći.
Sulejman je čekao nedaleko od kapije i dodao ruku mlađanoj Džumi koja se popela na konja i krenula s njim kroz noć.
Zadnje što je čula iz svoje kuće bio je pucanj. Kad su shvatili da je nema, otac Salih i brat Abaz su u tamnu i prijeteću noć pucali, misleći da je bolje i ubiti „sramotu“, nego li osvanuti sa spoznajom kakvo im je zlo jedinica nanijela.
Sulejman i Džuma su savili svoje skromno gnijezdo uz „blagoslov“ iz Salih-aginog bonluka: DaBogda nikada sreće ne vidjeli!
To je bilo sve što je naslijedila od svoje porodice.

Rodila je petoro djece, posljednju kćerku 1940. godine pred sami drugi svjetski rat. Sulejman je bio radan i pošten čovjek, ali siromah. Džuma se nikada nije žalila. Radila je i u kući i na njivi, obavljala kućanske poslove i polako sa svojim Sulejmanom izgradila svoj mali bonluk sa kućom i čardakom s kojeg je imala pogled na Ravne, Popovo Polje i Ivan brdo. Kupili su i nešto zemlje, a najponosniji su bili na voćnjak i vinograd zvani Lađevina. Kasnije ih je mnogo kupaca i mušterija obilazilo upravo zbog tih 20-tak dunuma plodnog zemljišta u kamenu, ali oni su svoj kapital ljubomorno čuvali i od tuđih pogleda, a kamoli novca.

1941. godine morala se Džuma zajedno sa svojim Sulejmanom oprostiti od svog ognjišta i Lađevine, te u zbjegu napustiti sve što je tolike godine gradila i stvarala. Bježeći od noža i puške, zatekla se sa mužem i djecom na Ilidži i tu je provela čitav drugi svjetski rat. Najstariji sin Mehmed je već bio momče kad se zaratilo i završavao je Medresu u Sarajevu. Kćerka Razija bijaše djevojčurak i od velike pomoći svojoj majci i bolešljivom ocu Sulejmanu koji je izbjeglištvo sve teže podnosio polako kopneći u hladnoj ilidžanskoj baraci pred očima porodice. Troje mlađe djece bijahu nesvjesni onoga što ih je snaslo. Trčkarali su i igrali se oko švapske kasarne, donoseći kući ponekad čitav hljeb koji bi im u ruke tutnuli njemački vojnici, ako preostane u vojničkoj menzi.

1943. godine ispustio je Sulejman svoju dušu u hladnom sobičku ilidžanske barake, držeći Džumu za ruku. Pukao mu je čir na dvanaestopalačnom crijevu i smrt je brzo nadvlada tijelo napaćene izbjegličke duše iz istočne Hercegovine.

Pazi nam na djecu!, bilo je zadnje što je prevalio preko svojih usta, prije nego li je zauvijek zatvorio upale i krupne oči.

Sulejman je sahranjen tu na Ilidži. U baraci i sobičku u kojem je proveo poslednje godine života odjeknuo je jecaj i lelek njegove Džume: Kuku meni, crnoj kukavici!

Sutra je već bio novi dan.

1946. godine vratila se udovica Džuma sa svoje petoro djece u Ljubinje. Stariji su bili već momci i djevojke i djevojčuljci, a najmlađa kćerka je bila curica od 6 godina. Čak se i ona sjećala zgarišta i povratka. Sve im je bilo popaljeno do korijena. Sa sestrom se prislonila uz jedno smokvino drvo i zagrlila ga. Vječito je pričala o tom drvetu.

Ovo je sad moje drvo! , rekla je.
Šta ćeš od drveta?, upita je sestra.
Ništa, samo nek‘ bude moje!, govorila je plava i mršava curica grleći ga.

Bilo je ljeto i Džuma je sa svojom djecom spavala prvo na čatrnji, dok zidine njene kuće nisu zakrpili i od slame napravili malo krova da se nejač prije zime može sakriti od kiše i mraza.

Svi su radili kao crvi. Mršava i gorda Džuma je ustajala prije svih i lijegala poslije svih. Njenom oku ništa nije promicalo. Tačno se znalo šta je čiji zadatak u porodici i nije bilo izvlačenja. Bila je stroga i pravedna. Djeca su morala ići u školu. Iako je rođena u 19.vijeku, nije nikada potcjenjivala značaj obrazovanja. Sve kćerke su išle u školu do velike mature. Sinovi su završili fakultete. Sin Mehmed se oženio i sa ženom otišao da živi u Vinkovce. Drug sin je upisao Vojnu akademiju, jer je to za Džumu poslije rata bio najjeftiniji način da sinu obezbijedi dobro školovanje. Tako se obreo i ostao da živi u Beogradu. Kćerku Raziju i Zlatu je pomno pratila pri svakom izlasku, pazeći da joj cure bez oca ne počne biti loš glas. Razija se udala za jednog partizana i njenom SKOJ-evskom ubjeđenju je taman jedan takav i priličio. Jest‘ da se cijela porodica ismijavala sa Partizanom šeretski ga pozdravljajući sa: – Smrt fašizmu, druže Zajko!

Sloboda narodu!, ozbiljno je odgovarao drug Zajko, izigravajući oslobodioca naše domovine sve do kraja svog dosadnog, boračkog života.

Zlata se udala za jednog Kadriju iz bogatije porodice i otišla da živi s njegovima u Stolac. Nije se tada majkama često dolazilo u posjetu, ali je Džuma svim svojim senzorima pokušavala doznati šta joj kćerke žive. Sa partizanom Zajkom je bila zadovoljna i nije se plašila za život svoje Razije. Brigu je brinula misleći šta li njena Zlata živi kod Kadrije Galijatovića, nadobudnog i uobraženog fićfirića koji je još živio od priča o begluku svojih predaka.

I taman kako je i pretpostavljala, prenesu joj jednog dana kako Kadrija lomi kosti njenoj Zlati. Džuma sklopi ruke i vrisnu: Kuku meni, sinjoj kukavici!

Iako već pomalo savijena i istrošena od života i vremena, sama sa najmlađom kćerkom na svom imanju, stisnutih usana i pesnica pogleda u svijetlo hercegovačko nebo iznad sebe, pa otvori svoju seharu. Izvadi iz nje kat za ishoda, obuče ga, uze štap iza vrata i zamoli komšiju Tahira da je prati do Stoca, jer ima n‘akog posla kod Galijatovića.

Zet Kadrija se iznenadi kad mu rekoše da mu je došla punica i da čeka na čardaku. Hoće da ga vidi.
Uđe u sobu i reče nadobudno kako mu i priliči: Dobro došla, majko. Kojim dobrom ti tako iznenada?
Džuma se uspravi koliko je mogla i prosikta:

Kojim dobrom? Nije dobrom, pseto jedno!
Kćerka Zlata skoči, k’o i komšija Tahir i povikaše skoro jednoglasno:
Nemoj majko!
Nemoj Džumo!
Šta nemoj? Sjedite tu i da maknuli niste svi!, poviknu Džuma opet.
Ni ti psetino bjelosvjetska! Jel‘ ti misliš da sam ti ja dijete dala da joj kosti lomiš, ha?
Jel‘ ti to misliš što si siroticu bez oca uzeo da možeš ranjavati i ubijati kako hoćeš? Jesi li je to isprosio od mene da se kuknjava ovom kućom razliježe, da mi se dijete topi i majku po svijetu doziva? Znaš li ti siledžijo, da i nad tvojom šakom šaka ima?
Kadrija Galijatović sagnu glavu, a kćerka Zlata poče neutješno jecati.
Ne plači, dijete, reče Džuma. Nego, kupi svoje stvari pa ćeš sa Tahirom i sa mnom nazad kući svojoj. Nek pas nađe na kome će silu provoditi, nad mojim evladom neće sigurno.
Zlata još gorče zajeca i zakuka.
Nemoj, majko, molim te. Ne vodi me, kud ću sad? Šta će reći svijet?
Svijet će reći kako te čovjek na sred Zegulje kišobranom udarao, a ti majku u noći dozivala! E, to će reći svijet kad mu ja ispričam šta ti radi. I da hoda k’o kabadahija, a ti ga u sitne sate dočekuješ u strahu kako će te pogledat‘… E nećeš više, dina mi mog i imana, Kadrija Galijatoviću! Nisam ja zato ovu svoju djecu rađala i odgajala. Nisam, nisam…
Kadrija je šutio. Ni jedne jedine nije progovorio. Zlata je grlila usplahirenu Džumu i molila da je ostavi tu gdje je i da se ne brine.
Džuma nije htjela sići sa Galijatovića čardaka dok pas Kadrija nije promrmljao nešto poput: Neću više, majko! Halali!

Ubrzo iza toga Zlata je zatrudnila i rodila Sabinu. Kadrija je ulogom oca, kažu, postao novi čovjek. Rodila mu je Zlata poslije još tri sina, ali njemu se sa njegovom Binom ništa nije bilo izjednačilo u životu. Ko ih je poslije poznavao, teško je mogao povjerovati u priču o Kadriji kostolomcu. Ja prva sam ponekad mislila kako je toj zmiji od tetke Zlate, koja je crnom olovkom crtala mladež iznad gornje usne poput Marilyn Monroe, sa najperverznijim roza karminom, trebao presuditi malo jači kišobran od onog što je nosio pseto Tetak, zvani Kadrija.

Najmlađa kćerka je najduže živjela s majkom. Džuma je rodila u nekim četrdesetim godinama, misleći da je u klimaksu. Tako je najmlađa kćerka dobila nadimak „Isprdak“. Isprdak je najviše valjao isterećenoj i od života napaćenoj majci. Kad se i Isprdak udao i otišao od kuće ostala je Džuma da živi sama.

Kako to kod Hercegovaca obično biva, od sve petoro djece, samo je kćerka Razija sa svojim partizanom Zajkom živjela u blizini, dok su svi ostali bili rasuti diljem bivše Jugoslavije. Dolazili su jednom godišnje, uglavnom ljeti da provedu malo vremena sa starom majkom.

Džuma se teško pokretala sa svog ognjišta. Po stare dane je obnavljala čitanje i pisanje, da se ne mora nikome moliti da joj čita pisma od njene djece. Ponekad bi im i sama pisala koji red. Kukala nije nikad i ni na što. Savijala se sve više, ali uvijek je govorila da je „hvala Bogu dobro i zdravo“.

Kćerki u Zenicu je došla prvi put u posjetu kad je rodila prvo dijete, odnosno mene. Pošto majka nije odmah i lako zatrudnila i rodila, cijela rodbina je došla da vidi tog Jedvočeka, pa i nena Džuma. Na čelo mi je stavila dukat.

Džuma je motala hercegovačku škiju i pušila bi u ćošku, polako i zamišljeno. Imala je srebrenu kutiju za duhan i nekada bi je otvorila samo da bi omrisala sadržaj. Zbog toga smo je zvali i nena Diler.

Unuci su voljeli nenu Džumu. Stariji unuci su je prozvali Legendom i tako smo je i mi mlađi zvali dok još nismo ni znali šta ta riječ znači.

Nena Džuma je imala pretežak život, ali nikada o tome nije pričala. Gotovo da se sa kletvom svoje porodice pri bijegu iz rodne kuće srodila i proživjela svoj vijek onako kako su je prokleli: DaBogda sreće nikad ne vidjela.
Starila je, ali niko je nije mogao privoliti da dođe i živi kod njega.

Neka, ja sam ovdje najzdravija i najrahatnija. Ne mičite me, ako hoćete da živim!, govorila bi djeci.
Ja sam stasavala i u begluku, i u kraljevini i u banovini, bježala od puške i od noža, gladovala, padala i ustajala po ovom kamenu i suhoj zemlji, čistila zgarište i postavljala kaldrmu, spuštala vrč u presušjelu čatrnju… Samo za ovo znam i samo ti ovdje znam disati i zaspati.

Zato što nije htjela iz svoje kuće, mnogo smo ljeta proveli kod nene Džume. Moja majka je očigledno bila Isprdak koji je do smrti najjače bio vezan uz nju. Bila sam vrlo mala i ne sjećam se, ali mi je ispričano kako me nena jednom uhvatila nasamo i tiho priupitala:

Bije li tvoj tata nekad mamu?

Ja nisam očigledno shvatila šta nena pita i odgovorila sam joj: Aha, bije!

Jadna nena se uhvatila za glavu i do naveče samo razmišljala kako da počne razgovor sa mojom jadnom majkom koja trpi nasilje u porodici.

Pa zar i on?, vikala je nena.
Ko bi to rek’o, Allahu dragi?, kršila je ruke i tako pravo pred moju mamu sa činjenicama i faktima dobijenim od četvorogodišnjeg djeteta.
Kad je moja majka shvatila o čemu nena priča, zabezeknuto je upitala:
O cemu ti to majko, Boga ti?
Pa ako laže koza, ne laže rog!, reče nena Džuma i pokaza rukom na mene.

Majci ništa nije bilo jasno, pa opet pođe pitati kakva joj to priča i odakle joj to, da bi nena rekla kako je mene pitala bije li tata mamu i kako sam ja rekla: Aha, bije.

Mami prvo nije bilo smiješno, nego me zovnula i pošla me tu pred njom ispitivati, a ja ih obje samo blijedo gledala i pitala: Šta je „bije“? Onda me mama kvalitetno opucala po stražnjici i rekla:

Eh, ovo ti je „bije“, da se naučiš jednom zauvijek.

Kažu da dva dana nisam htjela pričati sa nenom, jer sam zbog nje dobila „bije“.

Jednog ljeta sastala su se sva njena djeca kod nje. Bilo nas je masa, svi su došli sa svojom djecom, pa i sa svojim unučadima i znam da je bio problem sa mjestima za spavanje. Neki su tu noć noćili na čatrnji, prisjećajući se poslijeratnog vremena i obnove. Bilo je i suza. Mi djeca smo do kasno sjedili i pokušavali na nebu raspoznati Malog i Velikog Medvjeda.

Nena je imala svoju seharu, nema čega nije bilo u njoj. Sva njena djeca su relativno dobro živjela, tako da su joj redovno slali novac, a i donosili poklone. Ona je tako malo trebala, a sve manje je mogla sama sebi. Najčešće je posjećivao partizan Zajko, jer mu je njeno imanje dobro došlo kao zabava u penziji. Nekako s jeseni, obavezno bi se u našoj kući otvarao veliki paket od nene Džume. U njemu bi svake godine bio isti sadržaj: ovčija stelja, sir iz mijeha, sušene smokve sa maminog drveta iz djetinjstva, nekoliko šipaka-narova, velika kesa lješnjaka, sušena kadulja i još neke trave, nekoliko čokolada i četiri para vunenih čarapa različitih veličina, koje je nena plela da nam ne ozebu noge u „onoj hladnoj Zenici“.

Ja sam se najviše radovala siru iz mijeha, jako intenzivnog mirisa koji bi mama servirala uz pole krompira pečene u rerni. Jedino nisam znala zašto svaki put zaplače držeći u ruci četiri para vunenih čarapa različitih veličina.

Teško je nena Džuma primila vijest da joj je zet umro i da je njen dragi Isprdak ostao sam sa svoje dvoje djece. Svi su joj prešutjeli da je i Isprdak teško bolestan i da se bori sa životom.

Džuma je već bila pregazila 80-tu godinu, postala je dementna i iscrpljena. Ja sam je zadnji put vidjela 1979. godine. Mama je ležala na samrtničkoj postelji, nagrižena svim mogućim metastazama, a nena Džuma je u svom malom svijetu pravila sve manje korake. Ne znam kako je došlo do toga da moja mama pošalje moju prijateljicu i mene da umjesto nje posjetimo nenu u Hercegovini. Ja sam se jako radovala tom prvom putovanju od momenta kada se život u našoj kući pretvorio u životarenje. Zatekle smo staru Džumu u svom kućerku, vidno zapuštenom i od Boga i od naroda, pa i od Zajke partizana.

Jesi li to ti, sine moj?, govorila je plačući i svijajući ruke oko mene.
Hodi da te nena tvoja izljubi.
Deder, pričaj mi zlato moje, kako ti je majka? Mene svi nešto lažu. Znam ja, čim ona meni ne može doći, da to nije dobro. Sirotica moja, zar da nju sudbina moja poklopi, da djecu sama na put izvodi? Slušajte je, srećo moja! Nemojte je sekirat‘, teško je samoj ženi od djece ljude pravit‘…

Plakala je nena pored mene i ja sam shvatila da ova posjeta nije ni nalik na one koje su mi ostale u sjećanju. Niti sam ja bila ono dijete, a niti je nena bila ona nena. Život nas je sve obilježio na svoj način.
Gorda i iznad svega uredna i vrijedna Džuma vegetirala je kao pahulja. U dugim noćima bi gledala TV i plela čarape. Nekada bi prešla kod komšije Tahira i njegove žene Dubravke. Sve u kući je bilo zapušteno. Partizan Zajko bi pokosio travu, ali niko se više nije bakćao prašnjavim posuđem, prljavom zavjesom i crnim podom.
Džuma je to već odavno prestala sama primjećivati. Kad je vidjela da prijateljica i ja slabo jedemo, otišla je u granap i donijela nam slatkiša i kojekakvih grickalica da makar to jedemo. Pri svakom pogledu na mene tekle su joj suze na obraze.

Sve što si starija, sve si više na svoju mater, govorila bi.

I ja sam joj lagala. Nisam joj rekla koliko je njeno najmlađe dijete bolesno. Umotavala sam. Vrdala tamo i ovamo.

Kad sam pošla nazad, nena izvadi tri para vunenih čarapa iz ladice svog plavog kredenca.

Ponesi ovo sine majci svojoj. Nek‘ ima kad ide u kupatilo, da se ne prehladi s nogu. Ružne su zime kod vas u Zenici. I vi se pazite s nogu.
Uzeh vunene čarape i progutah knedlu.
Hoću, neno!, rekoh.

A pomislih: Koje kupatilo? Znaš li ti neno draga, koliko dugo tvoje dijete nije svojom nogom kročilo u kupatilo? Znaš li ti neno da je njen svijet jedan veliki zeleni kauč? Znaš li ti da joj je to dnevna i spavaća soba, WC i kupatilo? Baš kao što je tvoj ova stara i zapuštena kuća, ovaj pogled prema Popovom polju i Ivan brdu, ovaj kamen i onaj čardak sa drvenom seharom…

Tužna, pretužna izljubih nenu Džumu poslednji put u životu. Tanka i lagana kao sjena objesila se na moja ramena i jecajući mi prošaptala: Bog ti dao šta od Boga željela!
I tebi neno!, promucah i jedva dočekah da se okrenem i pođem.

Poslije nekoliko mjeseci vraćajući se iz škole zatekoh u kući pored majke jednog dajdžu. Posjete rodbine u tim kriznim vremenima bile su rijetke. Ljudi nisu podnosili „scene iz Zenice“, pa su se blago distancirali od istih.
Niz mršavo i blijedo lice moje majke slijevale su se suze. Kako uđoh, tako ona zaplaka jače.
Prepadoh se i uhvatih je za ruku.
Dajdža je upravo navratio sa nenine dženaze. Prije dva dana umrla je nena!, reče.
Nisam zaplakala. Bar ne odmah.
Kako je umrla?, upitah.
Dajdža uzdahnu i reče:
Otišla je navečer kod Tahira i Dubravke, posjedila malo, popričala, pozdravila se i krenula kući. Sljedećeg jutra nije izlazila iz kuće, nisu je vidjeli, pa je Tahir ušao u kuću da vidi šta je. U kući je nije bilo. Obišao je oko kuće i našao je iza čardaka na zemlji kako leži, mrtva. Pretpostavljamo da se malo izgubila i da nije znala naći ulazna vrata. Legla je tu na zemlju, zaspala i umrla u toku noći.

Tek navečer sam u krevetu plakala što više nemam ni nenu. Legendu tu. Borca. Čovjeka tog, Druga i Tvorca…
Kad malo bolje razmislim, meni je moja nena bila prvi TITO. Josip Broz se rodio iste godine kad i ona. Dizala je iz pepela, bodrila, branila i napadala ako treba. Imala je posebne senzore kojima je prodirala u živote svoje djece. Život je nije mazio, ali joj dostojanstvo niko nije mogao ukrasti ni za trenutak.

Život ti je dijete moje kad na jedna vrata uđeš, a na druga izađeš, a da se ni okrenuo čestito nisi!, rekla je.
Ni život bez problema nije lagan!, govorila bi.
Niti se u zlu zanosi, niti u dobru ponosi!, podvlačila nam je.

I nikad nije zaboravljala da nam kaže: Jedno jedino „evo ti“, vrijedi hiljadu puta više od „Bog ti dao“.

Davala je do zadnjeg momenta ono što je mogla dati. Njene zadnje vunene čarape nisam pokazala svojoj majci. Čak i zdrava je plakala kad bi ih držala u rukama, pa sam se plašila reakcije u ovom teškom stanju. A šta bi tek bilo da sam joj rekla:
Ovo ti je da se paziš s nogu, kad ideš u kupatilo. Hladne su zime kod nas ovdje, kaže nena.

Kasnije su mi godine, iskustvo i majčinstvo objasnile nenin strah od zime iz Zenice.
Jer, zimu ne čine samo niske temperture i snijegovi. Najgora je ona zima što steže oko srca. E, baš tu zimu je nena kod nas itekako dobro osjetila.
Ni brižno pletene vunene čarape od prirodne ovčije vune nisu je mogle otkloniti i ublažiti.
Toliko su strašne bile te zime da mi i sada ponekad zatresu tijelo.
Onako, s nogu!

1825 Posjeta 1 Posjeta danas