Jesen.Počeli bestilji.Mirišu i sokaci i avlije.A bilo je bašči i šljiva.Svaku večer, i bestilj i sijelo.Okupi se mahala, i stari i mladi.Mlađi mješaju bestilj u haraniji, a stariji sjede okolo, gledaju kako jedna po jedna cjepanica nestaje, a plamen obasjava sve okolo.
Harmonika svira, neko pjeva, a onda se kolo uhvati.Igraju mladi, a poneko i stariji zaigra.A bogme im više smeta nego što igra.
Jedan dan Esedaginica upita sijedog da ode na bestilj u Zejnilage.Odobri joj.
I ode.
A u kući Esedaga, osta sjedeći na sećiji.Sin Meho sjedi kraj svoje žene.Donijela na svijet sina, pa u halvatiću na dušeku leži.
Prođe neki vakat, vrati se Esedaginica.Sjede naspram sijedog, a u Mehu gleda.
„Moj Meho, plaho bijaše u Zejnilage na bestilju.Bukadar naroda bi.Harmonikaš svira, a kolo se uhvatilo niz cijelu bašču.
Jah, što bijaše jedna cura, nagledati se ne možeš.
Lice ko ćage,kosa crna,pletenice joj niz leđa, a igra, igra nogom zemlju ne dotiče.Što mi je žao što ti ne ode na bestilj.Mislim ja, moj Meho, što nisi ovdje da je vidiš, prežaliti ne mogu“.
Sluša Meho, sluša, a mavi halka mu se uhvatila oko usta.Reda je šutjeti.
Nevjesta, blijeda i jest, još bljeđa postade, i ko za sebe prošapta:“Da Bog da po tvom halvatu hodila.“
Esedaga sluša i mahnu rukom:“Sijeda, jami, jami!“
A ona i dalje govori, ne prestaje.
Pomaknu se Esedaga, a misli mu krenuše.
„Ja pogana jezika!Otkud taj otrov izbija!A nije prvi put da joj jezik, k'o zmijski, palaca“.I opet:
„Sijeda,jami!“
Al’ ona ne prestaje.Dok Esedaga okrenu polahko:
„Baš veliš taka cura.To je biva ljepota.A znaš li čija je?“
„Raspitala sam se,Smailage što u Alage hizmećari“.
„A bi li ti sijeda isprosila tu curu?“
Esedaginica se podignu, zamahnu glavom:
„Ah, sijedi, bih što ne bih, znaš da je sve kako ti kažeš.“
Esedaga rukom iza pojasa odbroji dukata, zamota čevrmu.
„Hajde, odmah, sijeda.Ponesi fenjer da gdje ne potučeš.“
Esedaginica se zagrnu boščom, u ruci dukati, hoće da poleti.
„Hajde, isprosi je!…Ali za mene!“
Ču,Esedaginica, ne vjeruje, mrak na oči, noge zadrhtaše, krenu lagahno kroz hajat, pa niz basamake, polakše, nadajući se da će je Esedaga zovnuti da se vrati.
Ali,ništa.
Samo zavika:“Sijeda, privešću je kroz heftu.“
Znao je da će je otac dati.Dotužila mu je sirotinja.A u Esedage se presipa.Imetak!
Kroz heftu svatovi.Esedaginica ih dočeka, nema druge.
Krenu glas.Esedaga doveo ženu na ženu.
Krenu glas niz Vrbanjušu, pa Čaršijom, pa uz Bistrik, brdu Pehlivanušom, niz Hiseta.
„Doveo Esedaga ženu na ženu.“
„Što li?Šta li mu bi?“
„Je li se iko nad'o?“
Nema odgovora.
Doveo Esedaga inoču svojoj ženi.
I, polahko presta govor.
Zaboraviše.
Iduće jeseni opet bestilji.
Izvor:Šefika Šehbajraktarević-Hajdarević-„Izbrisana tabla“,SA 2010.