ŠAHOVIĆI-10/11 novembra 1924.

U sarajevskoj „Pravdi“ broj 45.,od 18.februara 1925.godine,pod naslovom „Pomozimo muhadžerima iz Šahovića i Pavina Polja“,između ostalog nevedeno je i sljedeće:

„Poslije one kobne noći između 10. i 11. novembra 1924.godine kada je preko dvije hiljade Crnogoraca,potpomognuto žandarmerijom iz bjelopoljskog okruga,Pljevlja,Berana i Peći, uz još jednu jedinicu vojske iz Pljevalja(48 pješadijskog puka (N.K.) nakon što su predhodno pokupili svo oružje od Muslimana i pošto su pokupili i poubijali na najgrublji način oko 60 viđenijih Muslimana blizu šahovičkog groblja, napalo na nedužno i bespomoćno muslimansko stanovništvo, i izvršili nečuveni pokolj nad preko 500 osoba, a ostatak se prosuo na sve strane glavom bez obzira.

Dio tog izbjeglog muslimanskog življa ispred okrvavljenog noža Crnogoraca,na čijoj strani su bile i državne vlasti, na čelu sa načelnikom bjelopoljskog okruga Nikodinom Cemovićem, šefom finansijske uprave sreza bjelopoljskog Milanom Terzićem, poglavarom bjelopoljskim Lazarom Bogičevićem, predsjednikom šahovićkog sreza Savom Đogovićem, a sa Nikolom Đilasom na čelu komandnog štaba,penzionisanim žandarmerijskim majorom(riječ je o ocu čuvenog disidenta Milovana Đilasa,(što je i sam izjavio N.K.),Sekulom Boškovićem rezervnim majorom,Dimitrijem Redžićem,rezervnim majorom i još nekim glavešinama crnogorskim, dospio je nakon nekoliko dana pješačenja, gladan i žedan i promrzao, do općine Gornji Rahić u brčanskom srezu i tu zatražio prvu pomoć za spasavanje porodica.

Ovdje je pristiglo 140 muslimanskih porodica sa preko 400 članova.Većinom su to bile žene i djeca, a među njima je bio veliki broj djece bez jednog ili oba roditelja.

Bili su promrzli, gladni, goli i bez igdje ičega.

U pomoć je priteklo vakufsko povjereništvo Brčkog a zatim je preko sarajevske „Pravde“ zatražena pomoć iz čitave Bosne i Hercegovine.Apel je urodio plodom i nakon ukazane prve pomoći u prehrani,odjeći i obući, odgovarajuće vlasti su im dodijelile Islamovac i tu ih rasporedile.Bila je to šuma ispod Majevice koju su muhadžeri krčili i pravili sebi plodna zemljišta.Uz pomoć šire društvene zajednice napravili su po nekoliko kuća, a također su dobijali pomoć u sjemenima,stoci i drugim

Neki su zatražili iseljenje u Tursku i tada je tamo iselilo više od 100 porodica najbrojnijeg plemena Kalića.Dio Kalića a i ostala plemena Fazlovići,Šahovići,Karahmetovići,Suljevići,Dučevići,Drpljani ostali su u Gornjem Rahiću,Čeliću,Maoču i Brčkom“.

Ovo je samo jedan dio unesrećenih,ostali su utočište našli u Pljevljima i još nekim mjestima Sandžaka i Bosne i Hercegovine, a i u Sarajevu su se nastanili Hrapovići-kapari na Baščaršiji.

Međutim,nisu svi Šahovićani pobjegli.“Pravda“o tome nije pisala,ali je ostala legenda o čuvenom pobunjeniku,nekadašnjem zemljposjedniku Husejinu Boškoviću.Bošković se sa svojom družinom odmetnuo od ovog zlikovačkog režima i odmah spalio žandarmerijsku stanicu u Šahovićima.Bio je strah i trepet u zapadnom Sandžaku,tako da je sreski načelnik u Priboju pobjegao u Srbiju.Cjelokupna žandarmerija je bila nemoćna,pa su mu progonili rođake.Neki od njih su pobjegli u Pljevlja i promijenili prezime u Kujovići,a prebjegli u Sarajevo nazvali su se Halilovići, samo da bi izbjegli progon.

Bošković je vodio ovaj odmetnički rat sve dok nije ostario, pa je pred Drugi svjetski rat prebjegao u Tursku.No i tamo ga nisu ostavili na miru, upućeni su plaćenici da ga likvidiraju, ali je Husejin likvidirao plaćenike.

Izvor:Nijazija Kostović:Sarajevo između dobrotvorstva i zla;SA 1995.

2652 Posjeta 1 Posjeta danas