U sobi sa pokućstvom teškim sjedi
i čarapu plete…
Kroz prozore niske
malaksale zrake jesenjeg sunca svjetle,
Sva soba miriše teško,zrelom jeseni
na njezinom licu.
O,davno,davno nekad mislila je ona
na,k'o kupina crne,razigrane oči mladića,
i kao san to je pokopala u se,
I posle,kada su mnoge jeseni dozrele,
u njoj se budi san…
Nečujno u staklu prozorskom
pucaju mlake zrake jesenjeg sunca
i tiho mile po podu…
Polako na zidu
Časovnik guta vrijeme…
U sobi teško vonja jesen;
u njoj se budi davno pokopan san…
Tako ona i dalje čarapu plete,
i sjedi na staroj hrastovoj stolici…
Izvor:Atif Ljubović(Ljubinje 1904-1955(SA):Sabrane pjesme,SA 1984.
Prilagodio:Kemal Mahić
1311 Posjeta 1 Posjeta danas