Mostar, Hadžibeg

Veli mi Fata sabahile pri kahvi:
-Vala Uzeire da nas ko hoće zovnut u Mostar plaho bi ga volila vidit još jenom.
Gledam je i kontam: Asli mi se Fata smirila od hodanja, dosad je govorila da joj je u Ameriku, Australiju, Englesku otić, a sad bi u Mostar, a ko ne bi, moj brate.
Prije bi mi otiđi u Mostar, nako, što no kažu da gujica vidi puta, a nije bilo lahko, birvktile doć do Mostara, meščini da je sad lakše do Amerike otkako je ovaj Dunjaluk pokraćo.
Kad bi dođi u Mostar i ugledaj onu ljepotu,namah bi sve zaboravi.
Aman jarabi, lijepa grada. Mi Sarajlije smo od svih gradova jedino bili ljubomorni na Mostar, a imali smo i rašta:
Ona Neretva ko kaka plaha đevojka lahori,a nad nju se nadvio đuvegija svu je natkrio svojom ljepotom, a skupa ko kakav lijepi par što vazdan ašikuje i sevdiše dok za njima svak uzdiše gledajući dvoje što su ko jedno.
Jah !
-Šta to ti Uzeire dumaš pa mi ništa ne odgovaraš?
Ma reko, vamo nešto.
Ne htjedo joj rijet da više nejmam ah na Mostar i da ne bi volio vidit onu lijepu đevojku, hudu, što je njezin stari ašiklija jenom ostavio pa se jopet vratio. A kad jenom odeš ne vratiš se više nikad isti, i ne budnš nikad isti, ni ti ni onaj kojeg si ostavio.
I ko što mi moramo živjet tako i rijeke moraju teć, a valja nama preko rijeke, pa i u Mostar ako nas ko zovne.

 

Hadžibeg

1748 Posjeta 1 Posjeta danas