GUJISTA, TA VODA, PORED KOJE RASTOH…

Kao sve što vridi, neznano je otkud stiže.
Ta voda, pored koje rastoh. Vrijeme teklo,
i preteklo, a ona vazda ista, ista kao što je
prvi put potekla. Naša Gujista. S njom
ugašene uvijek žeđi, uvijek obraza čista…

Tu je – rastopljeno oh!, i ah! – stalno, i stalno
se davala. Mravi moje jeze njome su miljeli,
njome tekli. I svi su je, odreda, pili, a samo se
sa mnom uvijek razgovarala, sa mnom ljubav
vodila. Ona: Iz duboka zdenca zahićena sjena.
Djevojka! Žena! – nadlanicom kada svilno
srebren mili pjena…

Odmor je umornom srcu, opoj pustoj duši.
(Kanda zemlja u njoj raste, i nebo, pa se namah
s njome ruši.) Ona! – izustih, davno, kad ni slutio nisam što to posve znači.

Jedna, jedina – sestrica dobra, vjerna dragana…

Munib Delalić

Bolji Ljubuški

 

1325 Posjeta 1 Posjeta danas
News Reporter