Ćamil Sijarić: To je zemlja Hercegovina

Ovdje se najprije stvorio kamen. Pa se kraj kamena zac­rvio čovjek. Malo dolinice, malo živice. I eto mu kuće i ku­ćišta, i eto mu roda i ognjišta! Na jugu mu malo ljutih br­da – pa more mirno, na sjeveru mu malo ljutih planina, pa zemlja zelena… Gore dobro nebo, dolje dragi kamen.

Hercegovina, zemlja Humska, lomna, krševita – čime vas to mami? I slobodno bi se moglo reći: ko je vidio cio svi­jet, a nije vidio Hercegovinu, taj nije vidio ovaj čudesni dio svijeta. Nije čudesnost u njenom suncu, kojeg je ovdje to­liko da se svijet potopi. Nije ta čudesnost ni u zemlji, koja je ovdje crvena tako kao da je krvlju prelivena. Nije ta čudesnost u bjelini kamena, koji je ovdje bijel kao cvi­jet. Ni u rodnoj grani njegove voćke, koja je rodnija nego ig­dje. Ni u mjesečini njenih noći, koje su svjetlije nego igdje. Ni u ovome… ni u onome… nego u tome što te mami da do­đe­š! Da na njen kamen nogom staneš. Da visinama, da du­b­i­nama, da daljinama oko predaš. Da vidike sagledaš, da im dušu pokloniš – da izmjeriš gore nebo, dolje ka­me­n, tamo neko polje… Polja su ovdje kao slike. A slike su uti­s­nu­te u ram, a ram je bijel – jer je od kamena. A kamen je ovdje gotovo svuda – pod nogom, jer pod rukom je, pod gla­vom je, po njemu se hodi, o njemu se zbori. Kad se ne­kud pogleda, pogled padne na kamen. Kad nebom za­g­r­mi, kamen odgovori.

Pa se čini tako kao da je neko, u vremena davna i ne­z­na­na, trijebio zemlju od kamena i kao htio da ga baci u more, pa do mora nije dobacio! I tako nastala gomila ka­me­nja. Kamen je stao uz kamen. Kamen pao na kamen. Utonuo u zemlju, digao se pod nebo. Načinio brda i pla­ni­ne. Izdubio polja i doline. Načinio zemlju Hercegovinu! Tvr­du i vječnu – za vječan život. I kad ovdje dođete, vi vi­di­te da se tu živi dugim životom.

I sve što je ovdje načinjeno – načinjeno je da dugo živi. I kada bi se ova brda, a sva su ona od kamena, nekim ču­­dom pretvorila u slova, ta slova bi pisala: vječnosti i bes­mrtnost! To se vidi iz njihovih šiljaka, iz njihovih os­no­va. Tvrdo – na tvrdom. Vrh se gore digao kao koplje, kao sa­b­lja. Iz zemljina srca digao se k nebu. Niko ne zna ka­da. U vremenima nekim davnim, kad se gradila ova zemlja. A ovdje se od kamena gradila, a ne od zemlje!

I čudesnost upravo i jest u tome što ni jedan vidik nije sli­čan drugom. Pa to što vam oko uhvati sliči pravoj čaro­li­ji, nekakvom, išaranom predjelu. Nekakvom nemogu­ćem prostoru. Oku neprobrodiv, nozi neprohodan. Pa vam ta­ko neki krajevi sliče na moru nepristupnom, ogrom­nom moru valovlja, zmajevima strašnih odmorišta, na džino­vi­ma zborišta. Tu ne leti galeb, tu se na krilima ne vije ždral; tu se samo zemlja zavaljala, tu se samo bacio val na val! – nekad kad je svijet počinjao od početka, kad imena nije ni imao, kad se tek stvarao.

Ovdje se najprije stvorio kamen. Pa se kraj kamena zac­rvio čovjek. Malo dolinice, malo živice. I eto mu kuće i ku­ćišta, i eto mu roda i ognjišta! Na jugu mu malo ljutih br­da – pa more mirno, na sjeveru mu malo ljutih planina, pa zemlja zelena… Gore dobro nebo, dolje dragi kamen.

A oboje veliko. I sve što je ovdje – veliko je! Izvire ri­je­ka ispod kamena – i s prvim je korakom rijeka, ne potok. Ime joj je Buna kraj Blagaja. Suri se zidina, suri orlušina – do­lje teče rijeka. Bio je tu prijesto ove zemlje. Imao je od ka­mena kapije. Lice je njegovo bilo Buna, a planina tjeme. U ovoj zemlji posijano je neko čudno, rijetko sjeme, iz ko­jeg što nikne – nikne veliko, i ako je voda – ona je velika, i ak­o je stijena – ona je velika, i ako je gradina – ona je ve­li­ka.

Ima ovdje nad Radimljom velik grad. Kao što je u Gr­ka Mikena. Zidova ogromnih od čuda onakvog – za kakvo je čudo i Mikena. U historijama nije opisan. U pričama ni­je opričan, u slikama nije islikan. Negažen nogom, neprevr­nu­t rukom. Do jedino vremenom, dušmaninom svega što je staro! Bio je središte starih Ilira što su stanovali oko Ra­dimlje. Ime mu se ne zna, ni vrijem postanka. Ali oni što su ga zidali, zna se da su bili Daorsi.

Tu je s jedne strane – polje Vidovo, tu je s druge strane – rijeka Radimlja. (Tu se – u uglu, digao kamen. Tu se – na kamenu, digao grad, tu se – u gradu, nastanili ljudi. Tako kao što se nastani orao. Pa odozgo – s visine, gleda dolje pod sobom – u dubinu. Gleda dolje u Vidovo polje, kud pr­o­laze stranci – namjernici. Gleda gore u vrhove gorja, ku­d mu pasu stada i ergele.)

I grdnim se opasao zidom. Stijenjem tolikim da je pra­vo čudo – čime ga je i kako prevukao. Čime ga je i kako ote­sao. I čime i kako u zid uzidao. I ko zna da l’ ima igdje to­likog stijenja u zid uzidana, osim onoga što ga ima Mi­ke­na. Nogom je ljudskom neizgažen. Rukom je ljud­sk­om nepretražen. I ko mu danas u pohode dođe – stat će pred ču­dom. I vidjet će ono što je istina – da svijet sa nama nije pos­tao. Osam punih ljudskih vijekova prije naše ere ra­ču­na­nja postao je ovaj grad. Amfore, ćupovi, lonci i izlom­lje­ni bogovi iz tog su vremena. Otkopajte zemlju, odgrni­te kamen – i eto ognjišta. Ugašenog u vremenu davnom i ne­znanom. Onda kad su bogove gradili od zemlje.

Imali su svoj trg i svoje hramove – onako kao svi os­ta­li narodi. I bili su narod moćan. Snagu su imali neizmjernu. Jer kako bi, inače, ovoliko stijenje uzidali u zid koji sve do da­nas još ni jedna sila nije uspjela da razruši. Stoji grad Daorsa, prkoseći vremenu. Stoji blok kamena položen na ka­men i zidan visoko u visinu. Tako je samo i moglo biti – jer što je u ovoj zemlji stvoreno, stvoreno je da vječno ži­vi. Tu se na kratak put ne polazi, na uzak vidik ne baca po­gled, na kratko vrijeme ne računa. Mjerilo je stvarima ov­dje vječnost! Bezbroj dana i bezbroj godina – kao što je bez­brojno ovdje kamenje.

O, koliko nisko prolaze vode? A koliko visoko dižu se br­da? Kiša padne na kamen – i propadne. O, snu snova, da­leko li si! Zemljo tvrda, sušna, Hercegova, strašna li si ka­d se u tebi kamen zapali, a grlo osuši! A rijeke teku du­bi­nama. Dok kamen stoji na visinama. Pa se na kamenu iscrvio čovjek. Tako će ovdje i reći ljudi: da se na kamenu iscrvio čovjek. Donio tjeme, načinio sljeme. Rodio djecu i djeca djecu. Pa se učinilo nešto kao selo. Ovca pasla trav­ku, a koza grmen. A inače sve je kao gnijezdo – gore visina, a dolje strmina. I u svemu jedno drago mjesto. Dali su mu ovdje čudno ime – ne zovu ga bunar, nego čatrnja. Iz­­d­buljen kamen, kamenom izidan, i dođi, kišo! Oni što su imali više snage, dublje su kamen izdubili i više su ki­še uhvatili: I to je ovdje kao jedno imanje. Kroz to oko vode sve što diše – iz kuće čeljad a iz tora stado. Dođe ptica pa i ona pije. Tu da prosto staneš i kuneš se vodom. Kao što se ponegdje kunu hljebom. I u sve mi diraj – u krv, u ku­ću, u grob, ali mi u vodu nemoj dirati. To je hamajlija o mo­me vratu. Ona tanka žica na kojoj čovjek živi. Među mirisima ovih trava. Na visini sa koje se vide i istok, i zapad, i sje­ver, i jug. Inače se mjesto zove Žegulja. I o njemu reći će vam toliko – da tu žeže sunce, pa se zbog sunca i zove Že­gulja. Ili će vam reći drukčije – da su tu ožegli nekog ko je tuda prolazio, pa po tome i ime ostalo. Ko zna šta je bilo kako je bilo, al’ odavde vidi se svijet! Na njegove sve če­tiri strane. I čini se da je sav kamenit. Sve što je na zem­lji da je od kamena!

Kad voda pada, kaže se – vodopad. Ovaj ovdje zovu Kra­vicama. Ako duše za čuda nemaš, ako mašte za snove ne­maš – ako ne znaš da slikaš, da crtaš, da pjevaš, tu ne st­oj. Pusti mjesto onome koji to umije.

Duga, bijela zastava od vode! Raširena lepeza. Bijel ko­njic u skoku. Blistav polumjesec pao na zemlju. Tako neš­to. I tome slično. A nije to. Nego je samo jedan vo­do­pad. Pa kad ga gledaš, čini ti se da gledaš glečer niz planinu. Led ledeni visi sa stijenja. Strašan veličinom, a blistav bje­li­nom. Iznad njega u bojama duga. I sve je od vode, a nije od leda.

Vodopad zovu Kravicama.

Huk hučni, zaglušni, nešto što uho nije čulo, nešto što oko nije vidjelo. Kao da su se tu igrali džinovi. Navratili vo­du, odranjali stijenu, gradili vodopad. Živo vječno srce ove zemlje. Njen najveći krvni udarac. Ispisali pjesmu ko­ju ne znaš da čitaš – pa samo gledaš bijeli stih, pa samo slu­šaš neslušan ton, onaj koji ponekad daju samo vo­de, ovako velike kao što je ova. Pa ti se čini da bruji ha­rfa – ne­kakve davne paganske boginje, one koja je ču­va­la vode – da u ponore ne potonu, da zvjerka, stado, pt­i­ca, ne um­ru – da se ne osuši biljka i travka bez vode.

Stojiš i gledaš i ne možeš da se nagledaš, i ne možeš da se naslušaš, i riječi nemaš.

Koliko smjelosti toliko skočiti! I prestati da bude voda, a postati pjena… Bijela kao saliveno srebro, kao brazletna na rukama žene. One što se zvala Ljubuša, a živjela ov­dje, više Ljubuškog. Bila je kraljica od ove zemlje. Bilo je štoš­ta u ovome kraju – nekad bilo, pa ga više nije, prošlo sa vre­me­nom i umrlo. A ostalo ono što vječno živi. Ostao ka­men i ostala voda. I ovdje na vodi – vodopad.

Ime mu je Kravice.

Nadleti ga ptica, a natkrili duga. A ljudsko ga oko ri­jetko gleda. Pa ti se čini da si ti prvi koji je stao pred to čudo. A nisi prvi, ni posljednji – jer svijet je postao davno prije tebe – ni zamisliti ne možeš koliko je davno postao svijet. Koliko je voda ovuda proteklo. I sa vodom dana i go­dina. Dalekih tamnih vijekova.

Zemlja je ovo Hercegovina. Vode u njoj teku dubi­na­ma.

Ima jedna voda koja tiho teče. Ime joj je Bregava – ćup­rija je na njoj. Pošto se izvukla iz kamenog tjesnaca, vo­da se odmara… Teče poljem polahko, nogu pred nogu, da se izgubi u Neretvi. I tu, gdje je mirna i duboka, na­vuk­la je na sebe ćupriju.

Imena svoga ta ćuprija nema. Ni imena majstoru koji je gradio. I ljudska je noga više ne prelazi – putovi su oti­š­li na druge strane i ona je ostala pusta; pusta u prostoru, pu­sta u vremenu… Pa je kao biser izgubljen u travi.

Građena je kao pristupnica tvrdome gradu Počitelju. Gr­ađena je za vojne i vojske i zato je načinjana tvrdo. Ka­men se s kamenom u jedno sljubio. Pa se čini da je od je­d­nog kamena – izlivena i presavijena, sa ove obale na on­u obalu, da prođu kola, kopita i čovjek, da se preko vo­de poveže kraj s krajem, onaj istočni sa zapadnim – jed­­na sa drugom Hercegova.

Kako se moćno ogleda u vodi! Kao da je dolje neka dru­ga ćuprija, isklesana takođe od kamena – u nekim dav­nim vremenima, u ovoj zemlji Hercegovini, kad je po njoj gazila tuđa noga. Sreli su se još tada voda i kamen i ta­ko ostali nerazdvojni – dolje Bregova, a gore ćuprija, a pre­ko oboje pusto dugo vrijeme, ono koje gradi “po će­na­ru kule, samo gradi, samo razgrađuje!” Pa kad razgradi, os­tanu tragovi. Opuste ovako na vodama ćuprije. Jer su da­nas preslabe za naše vrijeme. Ostaju kule i kuline, jer su danas suviše za naše vrijeme. Ostanu puteljci i putanj­ci, jer su danas preuski za naše vrijeme. Ostane kamen na ka­menu, složen nekom davno mrtvom rukom, da ga da­nas čitaš kao historiju… A ona je ovdje svuda ispisana. I sva je ova zemlja Hercegovina kao kakva ogromna tabla, na kojoj je ispisana povijest – naroda raznih, znanih i nez­na­nih, davnih i nedavnih, i de čitaj: bi to goda toga i toga…

I šta nije bilo, i šta neće biti! Jer vrijeme ne stoji. Pro­la­zi staro, dolazi novo… Nekako tako kao rijeka… I otkad tako? Od kojih to pradavnih vremena. Recimo onih kad su iz­du­b­ljena ova pitoma kraška polja.

Ima ih puno. Zelene se kao kakvi ćilimi, prostriti po zem­lji između brda, onih što su slični zidovima. Pa tu kad uđeš, čini ti se da si ušao u kakvu sobu. A u njoj raj. Cvje­taju cvjetovi, zelene se bašče. Grozdovi vina i med med­ni voća. I sve vam se čini da ste u sobi u kojoj je polo­že­na sofra – de uzmite! A okolo svuda su zidovi, oni od ka­mena, ljuta i jalova, na kojem raste jasen, trn i vrijes. Pa opet kažeš ono što si rekao ko zna po koliko puta na dan: ko­liko je ovdje suprotnosti! Koliko za oko straha i ljepote! Ko­liko šumova i tišine. Koliko sunca – koliko hlada. Ko­li­ko bjeline – i zelenila. Koliko suše – i koliko vode. I koliko ne­kih dobrih ljudi. Sjedneš sa njima. Seljaci su iz blizine Lju­binja. Dolje, pod njima je Ljubinsko polje, a malo dalje – polje Popovo. A oko njih svuda su brda – pa se uz brda pri­vilo selo, kao da je pobjeglo od pošasti.

I tako dalje, i tako redom. Beskonačna slika bes­ko­na­č­nih vidika… Šaraju po njima puti i proplanci. Gore se dižu vi­so­ke visine, dolje se slamaju duboke dubine. U dubi­na­ma te­ku vode. Zelene se vrtovi – bijeli se kamen. Pa oku čud­no. Ali i ugodno. Dolaze vjetrovi, donose mirise. To mi­rišu vr­i­jes i pelin. I cvijet svakojak. Pa dišeš slatko. I gle­daš da­­leko. I misliš samo jednu misao: da je to zemlja He­rce­go­­vina! Samo jedna jedina takva.

Zapisi o gradovima, Sarajevo, 1970.

(biserje.ba)