LJUBUŠKI (grad koji trpi), Slaven Paća Grbavac

Nazivali su te vukojebinom.
Vrijeđali te.
Govorili ti da si zaostao.
Da si prljav.
Da smrdiš.
Ljude tvoje kozojebima nazivali.
Iživljavali se nad tvojom poviješću.
Rugali ti se.
A nikada te vidjeli nisu.

Nisi se bunio.

Stajao si kao i uvijek.

Miran i razapet.
Ispod Butorovice sive i tmurne.
Živio si svoja proljeća.
Dahtao svoja ljeta.
Isplakivao svoje jeseni.
I drhtao sa svojim burama. (veleškom posebno)
Trebižat te plahi u jutra hladna, jorganom od magle ušuškavao.

Gađali te iz VBR-ova.
Avionima te bombardirali.
Djecu ti otimali.
Ubijali.

Kvrknuo nisi.

 

Ljude ti ponižavali.

Raseljavali te.

Čeda tvoja u tuđinu protjerivali.

Drugačijima te naseljavali.

Mržnjom te dojiti pokušali.

Govorili ti da si zao.

Glasa pustio nisi.

 

Spomenike ti rušili.

Crkve skrnavili.

Nad minaretima se zgražali.

Branili ti biti ono što jesi.

 

Nikad se, ljutio nisi.

 

Govorili su ti da si Vlaj.

Da si Škutor.

Balinlukom te nazivali.

Kamenu se tvome smijali.

U košćato ti lice pljuvali.

Sramotom te svojom škropili.

Trepnuo nisi.

 

A, da su te samo jednom vidjeli.

Omirisali.

Da su se samo jednom vode s Gujiste napili.

Otrijeznili.

Da su samo jednom u Tebižat zagrnutih nogavica zagazili.

Uzdahnuli.

 

Eh, da su samo jednom.

 

Znali bi, kakva si gromada od kamena.

Frajer.

Tih i svoj.

Spreman živjeti.

I nadživjeti.

Svaku nesreću, i bol.

 

A da trepnuo nisi.

 

Zato si moj!

 

Slaven Paća Grbavac

 

 

1486 Posjeta 1 Posjeta danas
News Reporter