Nalazimo se između dva godišnja doba, ali kao da je zima već odavno među nama. Vrijeme je ovo kada se u Norveškoj, ali i diljem svijeta, sve više reklamiraju proizvodi koji se vežu uz praznike karakteristične za kraj godine.
Krajem oktobra obilježavala se “noć vještica”, krajem novembra bio je takozvani “crni petak”, a kraj decembra je rezervisan za “najluđu noć”. Zapitajmo se na šta nas asociraju ovi nazivi: noć vještica, crni petak, najluđa noć!
Vjerovatno do prije nekoliko godina nismo ni čuli za “crni petak”. Pitali smo se otkud to? Smatrali smo da je to prolazni trend i da će ubrzo prestati. Umjesto našeg očekivanja da će taj trend proći, polahko se uvodi crna sedmica. Na radost onih koji uporno reklamiraju svoje proizvode, bez obzira na glasove razuma, prešli smo iz faze čuđenja u fazu ekstremnog kupovanja.
Počeli smo kupovati po internetu, stajati u redovima i gurati se za još jedan komad odjeće i obuće u našim ormarima. Može li neko napamet reći koliko ima cipela, košulja, majica i drugih odjevnih predmeta? Nažalost, nije dugo vremena prošlo a mi smo od kritičara takvog trenda postali aktivni učesnici “crnog petka”. Sada nam nije čudno ni kada “crni petak” traje cijelu heftu. Navikli smo se!
Dugo smo se čudili i pitali zar neko može obilježavati noć vještica? Danas smo u procesu kad nam nije čudno, jer i naša djeca učestvuju u oblačenju kostima koji nam, umjesto strašno, simpatično izgledaju. Navikli smo se!
Čudili smo se zar neko može kuću ukrasiti drvetom koje je posječeno samo kako bi bilo izloženo u kući na nekoliko dana. Sada nam je i to simpatično, jer smo se i na to navikli. Ne iznenađuje nas kada neko upita zašto nismo svojoj djeci okitili jelovo drvce, a bilo bi za čuđenja ako bismo postavili pitanje zašto to neko radi? Zanimljivo je da ni ekolozi ni zaštitnici prirode ne dižu glas protiv sjeće stabala.
A na šta se ustvari navikavamo? Navikavamo se biti potrošačko društvo koje će slijediti potrošačke trendove, bez da se zapitamo da li je to racionalno, zašto postajemo dio te priče, tog crnila, strašila i ludila?
Ne postoji uvođenje novog trenda, a da taj isti nema za cilj pospješivanje trošenja, a na drugoj strani udaljavanja od logičkog razmišljanja. A kako se troši više nego što se zarađuje, onda se pada u dugove, koji bivaju sve veći i veći.
Zamislimo se nad ovim podacima: Skoro da ne postoje radno sposobne osobe u Norveškoj, a da nisu u dugovima. Početkom decembra ove godine Norvežani su bili dužni 152,5 milijarde kruna samo u nenamjenskim kreditima, odnosno dugovima preko kreditnih kartica.
Oni koji imaju djecu tinejdžere, znaju da se danas podrazumijeva da i djeca od 12-13 godina imaju viza karticu i da ih se od malehna navikava da kupuju i plaćaju karticom. Psiholozi kažu da se novac lakše troši karticom, nego kada se plaća gotovinom. Put u dužničko ropstvo kreće onog trenutka kada ljudi počnu kupovati stvari koje im ne trebaju, novcem kojeg nemaju.
Kupovina je odavno prestala biti radnja kojom riješavamo potrebu za nečim, nego stvar prestiža, pokazivanja drugima i umišljanja da će nam markirane “krpice” donijeti osjećaj sreće i zadovoljstva. Često čujemo komentar kada se otvori ormar prepun odjeće da se nema šta obući.
Stručnjaci kažu da na sličnom principu funkcionišu i kupovina i narkotička sredstva. I jedno i drugo može donijeti osjećaj prividne, kratkotrajne sreće, međutim, taj osjećaj i privid zadovoljstva vremenom slabi, pa se novčani iznos (doza) mora pojačavati da bi se dobio isti učinak i da bi se zadržao jednak intenzitet “sreće” i “zadovoljstva”.
Šta vidimo kada uđemo u tržne centre ovih dana? Trgovci su posebno dekorisali tržne centre i prodavnice kako bi kod ljudi “ubili” i zadnju sumnju u neracionalnost trošenja.
Narod kupuje, a trgovci zadovoljno trljaju ruke. U nekim trgovinama su uveli pravilo da se pojednog artikla, koji je u pravilu na ponudi, ne može kupiti više od nekoliko komada, kako bi kažu, svi imali priliku da kupe. Izgleda korektno, ali je suština da se što više ljudi navede na kupovinu.
Uzmimo za primjer obilježavanje nove godine. Najčešće to ide uz alkohol. Svjedočili smo prošle godine da su Vinmonopolet, prodavnice specijalizirane za prodaju alkohola, imale redove duge stotinama metara. Jeste da je taj grijeh skup i da se nekada treba stajati u redu, ali neki će naći opravdanje da to “svi” rade i da je “najluđa noć” jedanput u godini.
Ako se zapitamo čime kulminira novogodišnje slavlje, doći ćemo do zaključka da je vrhunac zadovoljstva opijanje do besvijesti. Naravno, pod dejstvom alkolhola učine se i drugi belaji. Po izvještajima, policija i medicinske službe tu noć imaju najviše intervencija.
Iako znamo da je alkohol majka svakog zla, ipak smatram da je najveći belaj konzumiranja alkohola “indirektni” grijeh, odnosno navikavanje djece da gledaju roditelje i njihove prijatelje kako se opijaju. Neki će roditelji, a kako bi opravdali sebe i svoje postupke, djeci obezbijediti paketiće i razne vrste ekrana (telefone, tablete, play station…) i time probati saprati svoju savjest.
Na kraju, svjesni smo da je kazati nešto protiv ovakvog trenda koji nam se svakodnevno nudi, kao veslanje uz rijeku. Ali na nama je da opominjemo i da upozoravamo da će nam, iz iskustva znamo, uskoro biti ponuđeni novi trendovi kroz koje ostajemo bez novca ili da se zadužujemo ako smo već na nuli. Hoćemo li biti dio ove priče o dugu koja nam se umotava u bajke, ukrasne papire i celofane, do nas je.
Islam nas uči da budemo razumni, umjereni i daleko od onoga od čega nema koristi. Nemojmo se navikavati na grijeh, jer ćemo se, iz iskustva znamo, vrlo brzo naviknuti i početi čuditi onima koji nisu dio potrošačke karavane.
Neka nas Allah, dž.š., sačuva svega što je loše i od čega nemamo koristi, ojača nas imanom i islamom i da nas i naše porodice, a posebno našu djecu i omladinu sačuva od raznih iskušenja.
Bože, daj nam da znamo razlikovati dobro od zla i prijatelje od neprijatelja. Amin!
.
Islamska zajednica bošnjaka u Norveškoj
.
991 Posjeta 1 Posjeta danas