Kad u bihorskom selu Sipanju napada dubok snijeg i noć se spusti, a vjetar fijukne ispod strehe, visoko gore, u planini, zaurla gladan i ozebao vuk. Što su noći hladnije, to su i vuci glasniji i bluže kući Hajrušinoj. Kad se primaknu blizu, šarov upre zadnjicom u vrata i stane cviliti.
Tako je bilo i ove zime; snijeg je danima neprestano padao, majka je jedino išla do izvora i do kotara, a vjetar je brzo punio prtinu, pa je starica svaki put počinjala iznova.Pod krovom se mrznula balega, znak da nailazi bihorska zima.Majka je donosila slamu i nabijala ispod strehe kuda je nadirala studen.Kada je završila, vrata ogrnula ponjavom, trpnula nogama u prtinu i nestala u kući gdje je bjesnila vatra u peći.Napolju ostade vjetar u sablasno puste poljane oko kuće.Svukla je veliki očev kaput, uzela dvogled i primakla se prozoru.Nigdje nikoga.
Samo što vjetar fijuče i nevidljivim rukama naginje vrhove kleka što vire iz dubokog snijega.Od onog sitnog grumenja – ni traga.Najbliže kuće bile su na kilometar.Otuda su odlijegali krupni laveži ovčara – odgovor na zavijanje vukova u Kojzači.
Uoči oluje Ramiz je sišao u župu. Nestajalo mu je duhana, a i svratiće do poštarove kuće – pisala su djeca- uzjaha Đogina i nesta preo Stankova brda.Po ukorubljenim livadama pucketala su bijela zrncad, nagovještavajući padavine.Od Pešteri i Crvene lokve gomilala se tama. Na rasklimanim kolima, Godušani su prikupljali ljetinu.Oko ukovanih katuna osta miris sira i ognjišta. Otac spusti kapu na čelo i ošinu konja. Pomaljajući se na Prijeku stijenu, odakle su kao na dlanu vidjelo njihovo selo, Godušani zapjevaše:“Zaplakala stara majka,Džaferbegova…“, onda su se makli iza brda. U isto vrijeme i Ramiz minu Hanifov stan i nesta iz Hajrušinog oka.
Od kako je počela ostajati sama, majka sve češće razmišlja o davno umrloj djeci. Njihove slike, još stoje u njenom sjećanju žive i neizblijedile:
-Rano moja, rano mi pomrijeste – šaputala je kroz plač.Prve kolijevke, prve radosti. Doktori daleko, a stari nerazumni.Kako je samo Nasuf bolećivo gledao u mene dok je u bunilu izdisao – razmišljala je majka. Rabija bijaše lijepa na bijaču: trepavice duge, a oči crne kao zift.
Bile su to one, po zlu čuvene godine kad je bihorskim bespućima harala neprebolna.Znala je i prepoloviti djecu u selu.Praznih kolijevki bilo je u svakoj kući. Bila je zima, nije bilo posjedaka, nije bilo pjesme. Vrata su se rano zatvarala. Malo, malo, pa se začuje jedak vrisak:- Oči moje!
- Sabur, sabur učini, snaho- tješili su izbezumljenu majku za tabutom.
Iz dana u dan, groblja su se punila krtkim svježim humkama.Ako bi putnik namjernik zastao u čudu. Dobivao je odgovor:-Frus brate, frus! Zlo da gore biti ne može.-Putnik bi potegao konja za uzdu i brzo nestajao.
Jak vjetar udari u Hajrušine prozore.Ona se prenu, ustade i otvori prozor.Gusta tama zavezala se za namete pa se ni prst pred okom nije vidio.Ona, po običaju, zviznu.Dugo, ovčarski. U selu zalaješe psi.Iz Dubokog potoka oglasi se vjeverica, a gore, visoko u Kojzači, zaurla gladan i ozebao vuk.Povuče se u sobu, spusti lampu na donji ekser – bliže krevetu, i stade prebirati po gomili knjiga, tražeći najljepšu – o ćoravom Milutinu.Pri čitanju se pomagala dugom pletećom iglom, kojom je podvlačila ispod redova, i očevim naočarama.
Oluja je svunoć bjesnila.Kuća se ljuljala iz temelja kao da se htjede prevrnuti sa kamenih podzida. Ječale su grede kao ranjenici.
U cik zore, bila je na nogama.Podloži vatru i ponovo priđe prozoru.Oluja je prestala.Dan se polako bistrio. Na izlasku iz sela, neko je probijao debele nanose, zastajao, gledao u Hajrušine prozore, pa ponovo kretao. Sporo je odmicao. Bio je to Ramiz, a i ko bi drugi, ha zora, valjao snijeg sipanjskim nebeštinjama. Majka skide sa tavana drvenu lopatu, onu kojom je otac izvijavao ječam i krenu mu u susret:Korak po korak. Snijeg dubok,a Ramiz daleko. Sa Mučićkog krša izvi se sunce, kao svjedok, da vidi dvije ljudske prilike kako se na izmaku snage primiču jedna drugoj.
Podne bijaše minulo kad otac prevali prag.
-Konj je ostao u nametu- reče i sruši se na drveni krevet.
-U nametu?- ponovi majka i zadrhta kao prut. Od nateklih Ramizovih nogu jedva je odvajala obuću.Pocrvenjelu kožu trljala je snijegom i plakala.Žalila se Đogina. Ćorav u lijevo oko, ali hitar i hasul kao insan, bio je desna ruka kuće.
S akšamom ponovo okrenuše vjetar i snijeg. Otac se nije budio.Ne bi se ni okrenuo do jutra da majka, nekako iza ponoći, ne skoči:
-Groba mi, hrže naš Đogin – otvori prozor i stade osluškivati.
Vani je šibao sjever i gore, visoko u Kozjači, urlao vuk.Možda onaj isti koji je Đoginu kosti raznio, prije nego je Muno u Klisuri našao samar i bijele razasute vlasi. Na bukovoj čičvarici visila je siva zobnica, puna ječma,kao majčinom rukom obješena.
Izvor: Faiz Softić:Čovjek koji kisne(priče);Tugra,2007. Sarajevo.
Izbor:Kemal Mahić
