Postoje riječi i rečenice iz djetinjstva koje nisam volio, jedna od njih ticala se preporuke da se nekom mlađem ne povjeri „odrasliji“ posao, ili da se ne zamjeri djetetu ukoliko šta pogrešno uradi,“učini zijan“, kako se govorilo, izrekne nešto javno što bi se moglo smatrati vrlo nedoličnim…
To su bile riječi maksum i česta rečenica opomeniteljica:“On je još maksum“.Brzo ću doznati da je riječ maksum u bosanski jezik došetala iz arapskog jezika i prvenstveno bi upućivala na nečiju nejakost, slabost, nedoraslost određenim društvenim obavezama…
Nakon počinjenih „šejtanluka“ i „hairsuzluka“, rekle bi:“On je još maksum“, što je značilo da dječak još nije svjestan posljedica svoje pogrške, pa ga ne treba ružiti, niti kažnjavati batinama…
Jednom je moj komšija Zajko Rešidović svezao za krušku žuticu, poviše moje roditeljske kuće, svoga sina Avda, uhvatio ga je baš na tom mjestu. Svezao konopcem i počeo tući ljeskovim prutom po zadnjici i nogama,, a iz pravca Tobića dotrčala je Avdova majka, Zajkova žena Hankija, galameći na muža da pusti dijete, da se ne bruka pred svijetom: „On je još maksum!“. To da je dječak Avdo „još maksum“ rekle su i druge žene koje su pritrčale da odvrate Zajka od javnog kažnjavanja svoga sina.
Na hiljadu puta sam, u raznim povodima i okolnostima, čuo tu majčinsku tetošeću rečenicu: „On je još maksum!“ Koliko god je ta rečenica-fraza bila, kako kada, ili spasavajuća ili obeshrabrujuća za onoga koga se tiče, postala mi je mnogo prihvatljivijom u vremenu kad je, nakon smrti majke Hamide, u moj komunikacijski prostor upala jedna od najružnijih, najopakijih, najbolovitijih rečenica u mom djetinjstvu: „On je siroče!“Osjećao sam da se te riječi, bljutave u nekakvoj hinjavoj i namećućoj samilosnosti, odnose na mene i onda kad bi se mislilo na sasvim nekog drugoga.
Izvor:Preporod,15. Februar 2023.(Male-velike rečenice iz zavičaja).
Izbor: Kemal Mahić