U časpisu “Unsere Wehrmacht in Böhmen und Mähren”, (Naša vojska u Bohemiji i Moravskoj), broj 1. od 13. januara 1942. godine objavljen je tekst pod naslovom “Fahrt durch das Land der Herzegowzen”, (Put kroz zemlju Hercegovaca). Autor teksta i fotografija je bila Nikolaja Bauer. Časopis je pronađen u arhivi Češke, na web stranici www.kramerius.army.cz.
“Među “starim Austrijancima” ima mnogo onih koji su duže ili kraće vrijeme boravili u Bosni i Hercegovini. Mnogi su ovaj dio Balkana “vidjeli”, ili “doživjeli” na svoj način, u zavisnosti od vlastitog temperamenta. Za jedne je to zemlja “koljača, lopova i hamala”, za druge duboki Balkan, tajanstveni “Orient”, ili zemlja gdje “lisice kažu laku noć”. “Mlađe” je Drugi svjetski rat vodio vjerovatno istim putem, kuda su već hodili njihovi očevi. A tamo, jedva da se nešto promijenilo, ako se posmatra sa strane novih modernih kuća i tehničkih dostignuća, prije svega u većim gradovima.
Iz Gravose, u luci Ragusa (Dubrovnik), krenula sam vozom. On je ovdje još uvijek u “dječijim cipelama” i vozi uskim tračnicama. Gledala sam sa strahom u minijaturne vagone, u koje su upadali putnici, kako bi zauzeli “bolja” mjesta. Da li je kafe aparat uopšte dorastao ovoj igrački od lokomotive. Ja sam se pobrinula da zauzmem jedno mjesto kod prozora. Nema te riječi na svijetu, koja bi učinila takvo čudo, kao što je jedna jedina riječ: Bakšiš!
Čak je šef stanice lično došao da se uvjeri, da li je madam sjela i udobno se smjestila na mjesto uz prozor, za njenu vožnju Gravosa – Mostar – Sarajevo, a za koje se on lično “pobrinuo”.
Reski zvižduk lokomotive, uz izbačeni crni stub dima, naznačio je polazak. To su bili najatraktivniji pejsaži koje sam doživjela na nekom putovanju. Magla se dizala lagano iznad tirkizno plavog Jadrana, tamo gdje se Ombla ulijeva u more. Palme, čempresi i stabla smokava zauzimali su mjesto pašnjacima, da bi se dalje gubili među gustim listopadnim i četinarskim šumama. Divlja i šumeća Neretva probijala se kroz tvrde stijene. Tuneli se nastavljaju jedan za drugim, što se voz svojom punom snagom penjao naviše. Na ovoj dionici voz prolazi uzduž Popovog polja, jedne kilometrima duge kotline, koja u proljeće i zimi biva poplavljena, a u ljeto je plodna kao ni jedan dugi dio zemlje. Ono što su Venecijanci posjekli na obali i u unutrašnjosti, Austrijanci nakon okupacije, a kasnije i Jugoslavija, su se trudili da poprave. Potrošnja drveta je jako velika, a šume rastu veoma sporo.
Šarena je i krvava istorija obe ove zemlje. Ilirski prastanovnici, pa Rimska provincija, od sedmog do desetog stoljeća dolazak Slavena. Posebno poglavlje su oslikali Bogumili u vremenu Srednjeg vijeka, čiji su poslovi, zanati, poljoprivreda i trgovina odnjegovali jednu svojevrsnu apostolsku zajednicu. Oni su se krvavo borili, bivali proganjeni i uništavani. Bili su fanatici i netolerantni, prihvatali se oružja i napadali susjedna slavenska naselja. Po njihovom biću i njihovim težnjama najprije bi se mogli porediti sa slugama Gospodnjim.
Nakon jednog stoljeća vladavine domaćih kraljeva obe zemlje su pale su pod turski suverenitet. Konačno su obe zemlje, nakon velikih borbi, odlukama Berlinskog kongresa, pripale Austro-Ugarskoj, a tek 1908. godine je slijedila aneksija od strane stare Monarhije.
Dana 28. juna 1914. godine srpski student Gavrilo Princip je u Sarajevu izvršio atentat na austrijskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu. Time je zapaljen fitilj, koji je izazvao Prvi svjetski rat. Sa ulaskom njemačkih trupa u Sarajevo, 1941. godine, skinuta je slava sa imena ubice, koju je uspostavila prethodna jugoslavenska vlada.
Vrućina je bila nesnošljiva. Uskoro smo trebali stići u Mostar, glavni grad Hercegovine, kojem je vrućina postala sinonim. Iz tog razloga ovdje nema turizma. Zbog toga život domaćih stanovnika prolazi sam od sebe, prirodno, originalno i netaknuto. Moja kemera i ja smo u vrijeme podneva prolazili kao kroz prazni, skoro izumrli grad. Prašine ima posvuda do koljena, a korito Neretve skoro je presušilo. Radnje su sve do jedne zatvorene. Prije toga, velika gužva, prekrivene žene i preglasna djeca. Čitam natpis “Sladoled”, “Süßes Eis”. Ćirilični natpisi meni, iskusnoj balkanskoj putnici, ne predstavlja poteškoću. Među njima čitam “Miroslav Novak”. Kako je on dospio među isključivo turska i srpska imena? Gospodin Novak je bio dirnut do suza što je došao u priliku da može pričati sa nekim iz Praga. Njegov maternji češki jezik se “balkanizirao”. Ovdje je došao tokom Prvog svjetskog rata i ostao. Malo je ugojen i smije se velikim osmijehom, dok mi jednu za drugom nudi porcije sladoleda. Kada sam htjela platiti moje četiri porcije sladoleda, osjetio se uvrijeđenim. Srdačno hvala gospodine Novak, pozdravit ću “zlatni Prag”.
Na obalama Neretve, u hladovini čempresa i bademovog drveta, Mostar sniva njegov “orjentalni” život. Znak raspoznavanja grada, njegov “Rimski most” o čijem graditelju sve do danas postoje različita mišljenja, jednim lukom spaja obale Neretve. Dok se špicasti luk smatra turskom građevinom, dotle kule na obe obale pokazuju znakove rimskog načina gradnje. Među brojnim munarama u gradu, ističe se najveća džamija u gradu, Karađozbegova džamija, čija munara zadire visoko u nebo. Pobožni Turci posjećuju kupatilo izgrađeno u arapskom stilu. Žene nose tipične turske pantalone (dimije op.prev.) i idu ulicom potpuno prekrivene, a muškarci nose fesove.”
(prevod: Smail Špago)
Fotografije:
Trošne kuće i jedna džamija spadaju u sliku Starog grada Mostara
Priredili: Smail Špago, Armin Džabiroiv, Tibor Vrančić
(NovaSloboda.ba)
