Aida u Beogradu

Pise:Mehmed Muminagic

Vec sam pisao o Aidinom rodjenju. Potrefila se najhladnija i najduza zima, sa najvise snijega od kako mi znamo za sebe. Pocetak 1985.
Mala betonska prostorija, Cerimova ljetnja kuhinja, pri vrhu Poduvara, strme betonske ulice koja vodi od kraja asfalta na Zabljaku do posljednjih kuca ispod strmog kamenitog brda Butorovica. U LJUBUŠKOM. Vec sam pripremio dobru pec na drva i donio mnogo drva. Lozio sam cijeli dan i noc. Ustajao sam svaki sat i po – dva i lozio.
Ipak, 4 dana nakon rodjenja Aida je pocela kasljati, dva dana kasnije, u petak, vec je kasljala skoro non stop. Rijesili smo da je u ponedeljak odvedemo djecijem doktoru. Ali, u toku subote je bila sve slabija, sve tise je kasljala.
U nedelju ujutro tako je bila slaba, da smo je ipak odveli dezurnom doktoru.
Poslali su nas u Mostar. Tamo su utvrdili da ima jaku upalu pluca na oba krila. Stavili su je u inkubator i prikopcali infuziju preko vena na vrhu glave. Desetak dana kasnije izasla je iz bolnice.
Tri mjeseca kasnije cudilo nas je kako ono malo mehko mjesto na vrhu glave nije nestalo, nego se prosirilo nekoliko puta. Opet smo se uputili u Mostar. Tamo su se medicinske sestre nesto uzvrtile, usplahirile da bi doktor na kraju ustanovio da se radi o hydrocephalusu, visku vode u glavi. Doktor nije mogao ustvrditi da li tijelo proizvodi nenormalno puno vode ili su zacepljeni kanali kojim visak vode normalno odlazi u doljnji dio tijela pa vani.
Neurokirurg H. Konjhodzic nam je rekao: ” treba ugraditi jedan dren da salje visak vode dole u tijelo. Ja to mogu uraditi, ali nemamo mi ovde uslova za to, nemamo potrebne uredjaje ni aparate. Zato mozete da birate hocete li ici u Beograd, Zagreb ili Ljubljanu. Ja cu vam potpisati gdje god zelite, ali, ja vam preporucujem Beograd. Ja sam tamo studirao, poznajem dr. Nestorovica, zajedno smo studirali i sada odlicno suradjujemo.”
Bio je to veliki sok za nas !
Sljedeci dan sam otisao kod starog djecjeg doktora u Ljubuškom jer je i on trebao potpisati uputnicu za Beograd.
“Mozete vi voditi dijete gdje god hocete, ali nema od toga nista ! Ja vam to moram reci kao roditelju.” “Ohrabri” me hladno stari dr. Vuksic.
Nisam to nikome rekao, ni Denani bar 15 godina.
“Ne treba dijete voditi doktoru, dijete treba da bude kuci, pa sta mu Bog dadne !” Zaprepasti me babo kasnije istog dana.
Tek nekoliko godina kasnije saznao sam zasto je babo bio tako skeptican.
“Bili smo svi zajedno na izletu u Krivacama, lijepom naninom vocnjaku medju brdima u predgradju Zenice. Tvoj stariji brat Ibro dobio je iznenada temperaturu. Tvoj babo ga je odnio na rukama doktoru. Imao je 10 mjeseci. Doktor mu je dao inekciju. Na putu prema kuci Ibro mu je umro na rukama. Od tada tvoj babo vise nikada nije vodio djecu doktoru niti je on isao. Bio je uvjeren da mu je doktor namjerno dao pogresnu inekciju. Kasnije je opet rodjen sin. Opet su mu dali ime Ibrahim – Ibro.”
Rece mi jednom amidza Mustafa.
Istu pricu ponovio nam je i babo, jednog dana kad se Aida vratila vesela iz skole…
…Uzeli smo couche (“kuse”) lezajeve u vozu u Capljini za Beograd. U jednom kupeu se rasklope sjedista i napravi se 6 lezajeva, po tri, jedan iznad drugog na svakoj strani kupea. Nisu bili udobni kao lezajevi u spavacim kolima, ali nisu bili ni skupi, mozda duplo skuplji nego obicna karta. To je bio idealan prevoz za nas. Isto tako je bila zeljeznicka linija Kardeljevo (sada Ploce) – Stuttgard u Njemackoj. Putnici plate malo skuplje, legnu predvece u Hercegovini a ustanu ujutro u Beogradu ili u Njemackoj, odmorni i naspavani. “Bilo je to u jednoj zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu”.
Tako smo i mi ustali prije Beograda, popili kafu u vozu, sjeli u taksi koji nas je doveo preko puta zgrade. Stavio sam tesku torbu na rame, drugu, laksu pod ruku, Denana Aidu i jednu torbicu. Presli smo preko siroke ulice, popeli se liftom i pozvonili na vratima stana kod mog amidje i strine.
“A moj sine sto si se patio, sta si to toliko vukao cak iz Ljubuškog ?!” “Napade me” amidza Hilmija, vadeci iz torbe velike, rumene sipke, suhe smokve i pekmez od smokava od prosle jeseni…
Uradili su ct snimak glave. Dr. Nestorovic nas je takodje tjesio govoreci kako to nije teska operacija, ugradice jedan dren i jedno crijevo u stomak i na kraju jedan ventil. “Poslacemo vam telegram kad trebate doci po dijete.” Rece nam na kraju. Ipak nismo otputovali nazad. Bili smo kod strine i amidze desetak dana, svaki dan obilazili Aidu. Pitao sam amidzu sta on misli, trebamo li davati pare doktoru. Amidza se iznenadi. “Kakve pare ? Nisam ja nikad cuo da je neko davao pare doktoru ! Otkud vam to ?”…
Na kraju smo uzeli Aidu, zahvalili se ljubaznom doktoru, medicinskim sestrama, strini i amidzi pa opet slatko zaspali u coushet kolima…
U sljedece tri godine putovali smo isto tako, nekolko puta na kontrolu. Onda je Aida opet operisana, ugradili su joj jos jedan dren. Ovaj put nas je dr. Nestorovic ubijedio da se vratimo kuci, na posao, dobicemo telegram kad trebamo doci po Aidu. Setajuci jednom po Mostaru, vidjeli smo male djecije ljubicaste klompe. Kupili smo ih i ponijeli Aidi kad smo posli po nju.
Kad smo dosli, Aida je obukla klompe pa istrcala iz sobe. Mi smo se zagledali, slusajuci kako Aida trci niz hodnik, “klepecuci klompama”.
Vec smo se zabrinuli, sta se dogadja s njom, kad zacusmo Aidu kako se dere: “teta Jejena, teta Jejena, vidi ! Moje kjompe su ljepse !”
Onda nam je laknulo. Aida je danima gledala i divila se Jeleninim bijelim klompama, i ne sanjajuci da ce uskoro dobiti svoje, puno ljepse.
Pola godine kasnije, u jesen 1988, u telefonskoj konsultaciji dvojice kirurga dogovoreno je da opet odemo u Beograd, da joj ugrade jos jedan, treci dren. Ova dva nisu bila dovoljno da ispumpavaju sve vecu kolicinu vode. Opet smo spavali u jurecem vozu, opet nas doktor ubijedio da se vratimo kuci. A kad smo dosli kuci, pokazase nam telegram “dodjite po dijete, Aida treba kuci !” Sad smo se opet zabrinuli. Sta bi sad moglo biti ? Teska srca opet smo usli u kuse kola u Capljini. Na vratima nas doceka iznenadjeni pratilac spavacih kola: “sta se to dogadja sa vama ? Vi se samo vozate gore – dole !” Ovaj put nas nije docekao “nas” doktor nego sef odjeljenja Jovic: “vodite dijete kuci, nije potrebna operacija.”
Pokazem mu najnovije ct snimke, pokazem mu novu, najvecu komoru sa vodom i kazem da nam je dr. Nestorovic rekao da treba tu ugraditi jos jedan dren. Gleda dr. Jovic snimke, pogleda jos jednom u nas, baci snimke pred mene, ustade se i rece: “sve je to u redu, vozite za Ljubuški !” pa izadje iz ordinacije.
Tih dana, skoro u isto vrijeme, Denaninom bratu Ahmetu su trebali uraditi u Ljubljani komplikovanu operaciju, jednu od mnogih, na spajanju zivaca i tetiva na ruci koju je on sam ranio nesretnim slucajem prije 3 godine.
I njemu su isto tako rekli: “vozi za Mostar, sve ce to tebi srediti u Mostaru”
Kasnije smo daznali da je to bio tihi pocetak radpada Jugoslavije.

385 Posjeta 2 Posjeta danas