Bh dijaspora je raseljena po cijelom svijetu, ima je na mjestima gdje niko nije ni sanjao da će biti.

Zemlja i jezik igraju odlućujuću ulogu u stvaranju i opstanka jednog naroda. Ova geografska i kulturološka dimenzija gradi sistem i strukturu u svakoj konstitutivnoj državi. Ukoliko se, kroz ozbiljna kršenja demokratskih zakona, omalovažava njen suverenitet, onda to je direktni i otvoreni napad na svakog čovjeka koji je smatra svojom domovinom.

Narod Bosne i Hercegovine je osjetio gorčinu ovog udarca povodom izjašnjavanja nezavisnosti prvog marta davne devedeset druge. Upitno je koliko smo preživjeli i koliko dalje preživljavamo taj udarac.

Dijaspora kao posljedica rata

Ali kako god, kolektivno smo doživjeli i dalje doživljavamo posljedice jer nas sve veže priča pod imenom „Bosna i Hercegovina.“ Gledajući iz perspektive bosanskohercegovačke dijaspore, koja je uistinu jedna od najvećih posljedica rata, smatram da ipak u svoj ovoj priči postoji jedna iznimno svijetla poruka: a to je da smo fakat opstali. Istina je da smo raseljeni po cijelom svijetu, da nas ima na mjestima gdje niko nije ni sanjao da će biti. Ali tu smo. Možda ne na istom topraku, ali svakako pod istim okriljem. Zajedno.

Poput miliona djece koja danas traže utočište i spas, i ja sam jednom bila izbjeglica.

U majčinom narjučju sam odvedena sa kućnog praga i ostala je kuća, familija i zemlja koju nisam uspjela upoznati. Moj prvi susret sa Bosnom se desio godinu dana poslije otvaranje granica. Kroz maglu pamtim Sarajevo koji nije bio ni nalik na sebe danas. Moje prvo shvatanje Bosne i Hercegovine, kao države i domovine, su se isključivo svodila na ljetnim posjetama i fragmentima sjećanja drugih.

Dijete od osam mjeseci ne pamti bijeg, ali u odrastanju pamti prenesenu emociju i priču. Preneseno i upućeno znanje o porijeklu, identitetu i tradiciji je bila jedna vrsta otpora protiv zaborava i negiranja našeg postojanja. Da nam nije rečeno i da nismo učeni, ne bi ni znali. A kako bi opstali u neznanju?

U ratnom i poslijeratnom periodu između 80.000 i 100.000 bosanskohercegovačkih izbjeglica je stiglo u Švedsku.

Pravo na maternji jezik

Kulturološki gledano, Švedska je u velikoj mjeri doprinijela opstanku našeg identiteta kroz pravo na znanje i na jezik. Pružila je priliku da steknemo nova znanja i da sačuvamo svoj jezik u vremenu kad je naš narod bio na rubu egzistencije.

Na primjer, djeca su imala, u okviru školskog programa, pravo na čas maternjeg jezika čija je ocjena bila presudna za daljnje studije. Također smo imali pravo na dopunsku školu koja je bila finansirana od strane države.

Rekla bih da je najvažniji udjel u spoznavanju Bosne i Hercegovine bila dopunska bosanska škola „Mak Dizdar“ koja je služila kao edukativni centar svim Bosancima i Hercegovcima u Stockholmu.

Imala oko 15 uposlenih, koji su mahom svi bili prosvjetni radnici, iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Također ju je pohađalo između 50 do 200 učenika. Nekad manje, nekad više. Edukativni prospekt je obuhvatao izučavanje bosanskog jezika, historije, geografije i likovnog i muzičkog obrazovanja. Zgrada, koja je sagrađena davne 1910. godine je veliki kompleks koji se nalazi u srcu Stockholma. Običnim danima radila kao gimnazija u službi mlađim studentima, inače poznata kao jedna od najboljih gimnazija u Stockholmu, a subotom od 10:00 do 14:00 je postala naš drugi dom.

Također bih rekla da je škola služila kao jedan kulturni centar u kojem smo se sastajali, upoznavali i družili. Svake subote smo bili svjedoci jednom dostojanstvu, intelektu i svijesti o Bosni koji su naši nastavnici vjerno nastojali da prenesu nama učenicima.

Zahvaljujući njihovom trudu i radu gradio se prvi most između Bosne i nas, što ćemo poslije saznati da je imao neprocjenjivu vrijednost. Učili smo čitati, pisati i govoriti na bosanskom, gradili i dograđivali svoje znanje o bosanskom zelenilu, planinama, rijekama, gradovima i narodima. Čitali smo pjesme Nedžada Ibrišimovića i Maka Dizdara i učili sevdalinku i folklor. Na završnim priredbama su se igrala stara bosanska kola u tradicionalnim nošnjama, odigravala lutkarska pozorišta koja su predstavljala život u Bosni i redovni horovi koji su putem pjesme gajili ljubav prema domovini.

Bosna je jedna

U sklopu svih bosanskih škola u Švedskoj bila su godišnja takmičenja na nivou države u bosanskom jeziku, historiji i geografiji. Iznajmili bi autobus pa bi kolektivno putovali po cijeloj Švedskoj i zijaretili druge bosanske zajednice.

Mnoga poznanstva i prijateljstva su se rodila na tim putovanjima. Vraćam se dragog srca u ovo vrijeme jer ga pamtim po iskrenom entuzijazmu i zajedništvu. U poslijeratnom periodu nije bilo priče o razjedinjenosti Bosne, nego smo učeni bili da je Bosna jedna. Ljudi se nisu dijelili na osnovu različitosti već su se ujedinili zbog svojih sličnosti. Postojao je zajednički cilj koji je na kraju prevagnuo u želji i nadi za jednom zdravom, cjelovitom i prosperitetnom Bosnom i Hercegovinom.

Danas, dvadeset i pet godina poslije rata su prve generacije doseljenika postale kompletne ličnosti sa svojim školama, poslovima i porodicama. Švedski mediji tvrde da su Bosanci i Hercegovci među najuspješnijim grupama po pitanju školovanja i poslovanja u Švedskoj. Ova dostignuća nisu isključivo doprinos Švedskoj i švedskom društvu, već i Bosni jer ukazuje na jednu moralnu pobjedu. Uistinu su dostignuća Bosanaca i Hercegovaca u dijaspori veliki podsjetnik da nada i potencijal za bolje sutra itetako postoji. Za sve nas.

Al Jazeera, pise Naida Sekic