Na Sajmu knjige u Sarajevu 19. 4. 2017., održana je promocija mog romana Odluka. Želim spomenuti ljude koji su svojim angažmanom i kvalitetom urađenog posla učinili sve da roman Odluka u svakom smislu bude ozbiljan posao. Hvala dizajneru naslovnice, Muradin Begović, ozbiljnoj lektorici romana Amina Kapo-Balta, urednici iz Novog Pazara, prof. Binela Rebronja, Izdavačkoj kući IC štamparija Mostar, koja je i priredila ovaj događaj.
Posebno se trebam zahvaliti akademiku Feridu Muhiću na urađenoj recenziji za roman, te prof. dr. Safetu Sariću, koji je bio promotor romana. Možete pročitati njegovu recenziju u nastavku:
Admir Delalić: Odluka, IC štamparija d. o. o. Mostar
“U Recenziji za roman Odluka, Admira Delalića, recenzent Ferid Muhić dobro primjećuje kako je ta proza plod nepatvorenog autorovog stvaralačkog sazrijevanja i da se kao zreo i provjeren rukopis nudi izdavaču. To je zaista prvi čitalački utisak. Naime, Delalić kroz stvaralačku suštinu svog romana stalno, gotovo na svakoj stranici izražava oformljeni idejni karakter koji je bez ikakve sumnje proizvod prokušanog procesa u stvaralačkoj retorti toga umnog i promišljenog pisca.
Aspekti motrišta koji se bogato nude ocjenjivaču ovoga djela su šaroliki, lepezasti, univerzalni, riječju – nude neobično bogatstvo opservacija. Mi ćemo se ovom prigodom ograničiti isključivo na one čitalačke dojmove koji se najsnažnije nameću autoru ovih rečenica.
Najprije, želim istaknuti onu vrednotu proze Odluka koja mi se čini toliko nadmoćnom da se bez ikakve sumnje eksploatira kao stvaralačko bogatstvo iznimne vrijednosti. To je refleksivna, estetizirana filozofičnost, bolje reći iskustvena mudrost koja je u djelu toliko ubjedljiva koliko i sveprisutna da to, naprosto, fascinira, a Delalića situira kao umno bogatog pripovjedača, na nekim mjestima dostojnog i samog Selimovića.
A kad smo već kod te opaske, usput kažimo kako se selimovićevska preslika svijeta nameće kao poredbena konstanta. Kao ilustrativni primjer izdvajam insert s početka romana koji neodoljivo podsjeća na samozatajnu atmosferu što se nadaje u prvom monologu Selimovićevog Derviša. Zazivanje saučesništva za ono što je bilo ili što slijedi, stvaranje inicijalnog alibija za nepredvidljive životne silnice koje ne ostavljaju alternative niti daju mira i spokoja sazdane su već u prvoj rečenici oca glavnog protagoniste, Azama, koji kaže: Samoći je sjećanje najbolji prijatelj, neće mi ništa prigovoriti ako i zaboravim nešto od onoga što je bilo… Asocijacije prema romanu Derviš i smrt nikako se ne smiju tumačiti kao nepromišljeni literarni čin. Naprotiv, životne suštine koje se afirmiraju pred objektivnim čitaocem samo potvrđuju davno izrečenu istinu kako umjetnici, često i ne znajući jedan za drugoga, dolaze do istih rezultata, a kao što znamo, umjetnička istina je ne samo univerzalna i vječita, već je istinskim stvaraocima i nesebično ponuđena.
U boljem i koherentnijem, strukturalno i kompozicijski čvršćem drugom dijelu romana, tek otkrivamo kako u afirmativnim komplimentima ovom djelu nismo bili tek kurtoazni. Taj drugi dio, poput u romanu Stranac, Albera Kamija, otkriva stvaralačku spisateljsku kompleksnost u trenutku kad autor svog protagonistu izvodi na čistac, na sudbinski životni plato koji ne pruža mogućnost izbora. Postavši za čitaoca uistinu iznenađujuće, dobri, plemeniti mladić, prvenstveno odani sin, postaje ubica. On ubija oca svoje djevojke jer je od nje saznao užasnu istinu da ju je rođeni otac godinama beskrupulozno koristio, čak i od najmlađih djevojačkih dana. Jadna djevojka je to priznala jer je nakon toliko godina osjetila potrebu da Mustafi konačno objasni razloge svoje suzdržanosti i zatajenja ljubavi. Taj indikativni motiv ovu prozu i situira prvenstveno kao ljubavni roman, jer je ljubavni motiv univerzaliziran s različitih aspekata i preko različitih aktera.
Kao što smo rekli, bolji, hermetičniji i strukturalniji drugi dio romana obiluje estetskim vrijednostima koje ga svrstavaju u red vrlo zanimljivih i vrijednih proznih ostvarenja naše novije književnosti. Dijelovi romana, odnosno poglavlja Zidovi, Pismo, Utjeha, Ptice, ili Dug toliko su impresivni da potpisnika ovih redova neumoljivo podsjećaju na drugi dio romana Stranac. U zatvoru, Mustafa proživljava svojevrsnu katarzu braneći se zatvaranjem u sebe i, popu Camusovog Mersaulta, odvaja se zidom šutnje njegujući u sebi isključivo svoju istinu u koju nije htio uvući čak ni svog odanog oca. Te stranice se doimlju izuzetno doživljajnim a njihova je posebna stvaralačka vrijednost u arhitekturi jedne slojevite psihologije koja fascinira svojom naravnošću i životnom opravdanošću, tim prije jer ona u potpunosti odgovara umnom i za svoje godine iskusnom Mustafi. Ni na suđenju on se neće poslužiti olakšavajućim okolnostima i time kao katarzični, rekli bismo tragični lik izaziva naše nepatvoreno divljenje i sebi priskrbljuje alibi jedne više životne istine.
Protagonista, mladi Mustafa, je kauzalni faktor koji ovu prozu ipak afirmira kao roman, a ne, recimo, zbirku pripovjedaka. Mustafa, posebno u prvom dijelu romana čini otjelovljenu poveznicu s pričama koje pripovjedaju dijegetični pripovjedači, bez obzira što je riječ o pripovijestima duboko subjektivno-intimne ili pak mitološke prirode. To su pripovijesti i novelete koje najčešće pripovijeda njegov otac Azam, ali i drugi naratori, ujedno i najimpresivniji likovi romana, poput bibliotekara Idriza, ili prosjaka Alena. Impresivnim djeluju i epizodični odlomci kao refleksivne sentence nadahnute bogatom islamskom i istočnjačkom mudrošću. U tom pogledu, roman Odluka u pravom smislu predstavlja malu riznicu opservativnih zahvata u dubinu životnih spoznaja i istina. Impresivne su mnoge stranice ove proze koje nas zaista fasciniraju briljantnim opaskama o nepredvidljivosti životnih tokova i čovjekovoj sudbinskoj nemoći da ih mijenja u svoju korist.
Zbog toga, roman Odluka, Admira Delalića, predstavlja literarnu svježinu neupitne vrijednosti. Ono što posebno fascinira jeste način i stil narativne građe koja kao da je dobačena iz nekih davnih vremena. Već je recenzent Muhić to lucidno primijetio asocijacijom o pričama iz Hiljadu i jedne noći. Delalić zazire od modernog stila i proznog eksperimenta. Pa iako bi mu neki nadobudni kritičar i mogao prigovoriti naratorsku zastarjelost i očigledan anahronizam, nama se čini sasvim suprotno. Kao da nam Delalić reafirmira vještinu klasičnog pripovijedanja iz vremena kad je priča imala i nudila svom čitaocu obilje sadržajne znatiželje, ali i pričalačkog sabura, suzdržane mudrosti, dubokog etičkog stava, prvenstavo ljudske dobrote spram zla koje nikad ne miruje. A to su stavovi i stvaralačke potencije koje nikad ne mogu ni zastarjeti ni postati anahronim, ma kako se nekima činili preživljenim i suvišnim. Pa ipak, na kraju bih istakao jednu očiglednu suvišnost u Odluci, a to je, po mom mišljenju poglavlje Učitelj koje mi se čini idejno i ideološki nametnutim, ali se i u tom slučaju mora poštovati autorska karakterna crta.
On se nije pomirio s činjenicom da su mračne sile trijumfirale nad životom, pa je njegova romantična priča na kraju romana to htjela u svakom pogledu demantirati. Oni koji budu pročitali ovo književno djelo, siguran sam u to, biće makar za starinski dram bogatiji, a možda i mudriji.”
prof. dr. Safet Sarić
Mostar, 17. april 2017.
