Glavari (u selima) i muhtari (u mahalama) za vrijeme austro – ugarske vlasti bili su najniža, osnovna veza podanika sa državnom upravom. Postavljao ih je na neodređeno vrijeme Kotarski ured gdje su se obično jednom sedmično (“uredovan dan” ili tembija) sastajali da saopće rezultate ranije dobijenih naloga, prime naređenja ili podnesu zahtjeve. Iako nisu birani u svojoj sredini kao nosioci upravne vlasti, morali su, pored dobrog imovnog stanja i odanosti režimu, posjedovati niz drugih osobina i sposobnosti koji opravdavaju prvi položaj u selu. Od glavara u selu se očekivalo “da je samo za dobrobit naroda, da promiče koristi svojih seljana, da dozna i prijavi njihove potrebe, da potraži pomoć od Vlasti za ublažiti oskudicu i da uzdrži javni mir, ćudorednost i red, jer mu je povjerena istodobno i redarstvena služba. Trajanje ove funkcije bilo je vremenski neograničeno, bez novčane nagrade, ali je, zavisno od seoske tradicije, obično svaka kuća davala priloge “in natura” ili ponekad u novcu (“knežija”).
Seljaci su budno pratili njihov rad i ponašanje i kad bi utvrdili da neki glavar ne zastupa njihove interese ili se ponaša mimo tradicionalno utvrđenih pravila, znali su biti vrlo uporni u žalbama i tužbama protiv njega do najviše instance. To potvrđuje nekoliko žalbi podnesenih u toku 1904. i 1905. godine na rad Ivana Vištice, pok. Mate, glavara u Veljacima.
Kada su uvidjeli da su njihove tužbe ljubuškom kotarskom predstojniku, Zemaljskoj Vladi i poglavaru zemlje baronu Albory-u predata u Ljubuškom prilikom njegove posjete gradu ostale bez uspjeha, Veljačani su se obratili Caru i Kralju:
“Apostolsko Veličanstvo! Poprilici natrag 1 godinu i 2 mjeseca bio je imenovan glavarom Veljaka Ivan Vištica Matin. Netom isti nastupi u rečenu službu svakovrsne vesacije(?) i nepravde počeo je bio raditi proti svojim Veljacim. Budući kroz kratko vrijeme dodijao nam bio njegov zulum podbiliženi pođosmo pred Gospodinom Prestojnikom kotara Ljubuškog ter izjavismo glasno na zapisnik tužbu proti rečenom Glavaru nu bez ikakva uspjeha jer isti bio je se sdružio tjesnim prijateljstvom sa rečenim Glavarom ter njegove nepravde branio.
Vidjevši to preponizni od početka tekuće godine do 12/6. t. g. uložismo dvije molbe Visokoj Zemaljskoj Vladi u Sarajevo moleć da se istoga digne sa Glavareve službe navađajući razloge sasvjem temeljite nu uzalud! Nikad rješidbe na isti. Vidjevši to predasmo molbu dne 12/6. t. g. Njegovom Preuzvišenosti Gospodinu Albori-u poglavici zemlje u Ljubuški, gdje je isti bio lično usljed njegova ophoda zemlje. Vidjevši da ni na tu molbu rješidbe nema a budući da više nije nam bilo moguće trpiti nepravde i zulum zlokobnog Glavara, dneva 30/7. t. g. brzojav upravismo njegovoj Preuzvišenosti Albori – u Poglavici zemlje pitajući rješidbu. Dneva 28/7. t. g. biasmo prvo podbiliženi i pozvati u Pučku Školu u Veljacim, tu nađosmo Gospodina Predstojnika kotara Ljubuškog dje objeduje, na tom se mi njemu prikazasmo, on iz žepa izvadi molbu kosmo mi predali Njegovom Preuzvišenosti Albori-u, ter pročitaju pred nama pitajući jesmo li mi to učinili. Budući odgovorili da jesmo, stavi istu molbu u žep i reče nam “Marš”. Čudnovat ispit, ispit pred čašom vina i pred tanjurom mesa, nikakav zapisnik već pročitati pak “marš”, čudnovat ured bez slike Vaše o premilostivi vladaru”.
U žalbi Caru i Kralju Veljačani dalje slobodno i iskreno navode da trpe gore zulume, nepravednosti i bezakonja nego pod turskom upravom. Kao težaci i dobri kršćani oni ne mogu trpiti da im glavar bude nevjernik koji “crkvi ne iđe i već ima poprilici 8 godina” i koji “ne iđe koli na ispovid toli na pričest”. Na kraju mole da se povede temeljita istraga i da se “smetnu” sa položaja glavar Ivan Vištica i kotarski predstojnik Đuro Paulić. Tužbu su potpisali u Vrgorcu 18. augusta 1904. godine Stipan Bradvica, p. Nikole i Ante Pavlović p. Mate i družina.
Povodom ove tužbe, 11. novembra u Veljake su iz Mostara došli okružni predstojnik baron Pitner i politički pristav N. Dolić “radi izviđanja pritužbe seljana iz Veljaka proti njihovom glavaru Ivanu Vištici”. Sastanak sa okupljenim svim kućnim starješinama sela prema Zapisniku sastavljenog u ime Okružne oblasti u Mostaru tekao je ovako: “Nakon što im bude rečeno da se svi oni koji proti glavaru Vištici nešto imadu postave na jednu stranu, bude ustanovljeno da od prisutnih 88 kućnih starješina-23 se kao protivnici glavara pojavljuju (priložen popis imena), dočim ostatak 65 su uz glavara. Sa 23 gore spomenuta nezadovoljnika bude preduzeto preslušanje , te svaki pojedini bude pozvan da točno navede šta ima proti glavaru i ukoliko mu je od glavara krivo učinjeno, odnosno kaka šteta načinjena. Svi gornji protivnici glavarevi skupa kao i napose pojedinac ne zna navesti takove činjenice koje bi utemeljivale njihovu pritužbu, nego su skupa sitnice, koje su ili posve neosnovane ili su vrlo malene vrijednosti za pritužbu”.
Nakon toga je okružni predstojnik pozvao glavara Višticu i pred svim nezadovoljnicima mu strogo naložio da se u buduće čuva bilo kakve pristranosti i da svakom seljaninu mora jednako pravo dati i pristupačan biti.
Protivnici zaštićenog glavara nisu klonili duhom. U martu 1905. godine Andrija Čuljak, Ante Pavlović, Stipe Bradvica i družina su uputili molbu Visokom C. K. Zajedničkom financijalnom Ministarstvu za Bosnu i Hercegovinu u Beč protiv glavara Ivana Vištice pok. Mate iz Veljaka “kojom pitaju smetnuće glavara radi nerada”. U molbi se ponavljaju raniji i navode novi dokazi o njegovoj nesposobnosti i neradu u mnogo konkretnijem obliku. Na kraju se neumorni tužioci “obaraju” podjednako na veljačkog glavara i ljubuškog kotarskog predstojnika:”… Radi svega ozgor navedenoga molili bi To Visoko Ministarstvo izvoliti narediti g. Predstojniku u Ljubuškom koji se ruga nama i našim tužbam, da riješi sve naše tužbe, molbe i utoke koje drži neriješene, a da takođe bez odvlačno skine sa glavarske časti Ivana Višticu koji se više podnositi nemože jer s istim kažemo da nam je sada puno gore dok on zapovjeda nego li je bilo kad je bahati, naduti i silni Turčin zapovjedao”.
Sredinom aprila na adresu žalioca stigao je telegram: “Neosnovane pritužbe zbog glavara Vištice odbijene. Što Vam je kotarski predstojnik priopćio, temelji se na Vladinim naredbama. Vlada”.
Zapisnici sjednica općinskog zastupstva, žalbe., Arhiv BiH ZVS 1905, Kut. 248-221.
HALID SADIKOVIĆ