Dolazak druge velike i moćne države značio je za Bošnjake korjenitu
promjenu.Nagli prelaz u drugu civilizaciju i kulturu doveo je do sudbonosnih
posljedica u njihovom životu i radu . Počele su se kidati duboke
emotivne,kulturne,civilizacijske i religiozne veze Bošnjaka sa Carigradom .
Umjesto stvaranja sličnih veza u novoj državi , nastali su prvo apatija ,
zatim žilav otpor svim promjenama , čak i onim koje su težile poboljšanju
njihovog statusa.
Neki misle da je iseljavanje najmanje izazvano ekonomskim uzrocima i da je
glavni uzrok psihičke prirode . Selili su se i begovi i siromasi i to u
zemlju sa lošijim ekonomskim prilikama . Muslimani su zapali u stanje
očajanja , jer su potpali pod nevjerničkog vladara . Nisu imali osjećanje
sigurnosti u okvirima kršćanske države , poučeni teškom sudbinom nedavno
prognanih islamskih pripadnika u drugim krajevima balkanskog prostora . Zato
su mnogi izabrali neizvjestan status useljenika u zemlju iste vjere i
državne tradicije. Među uzrocima iseljavanja neki nalaze i dobrovoljno pokatoličavanje
muslimana . Poznato je da je bosanski namjesnik Benjamin Kalaj u programu
koji je predao caru 1887. godine , predvidio i pokatoličavanje muslimana .
Sa austrijskom upravom došli su svećenici-isusovci , misionari katoličke
vjere , koji su poremetili stare dobre susjedske odnose katolika i
muslimana.Pokatoličavanje nisu mogli realizirati franjevci,ljudi iz
naroda,svikli na ovu sredinu i srođeni s njom.Upravo zbog toga što su sami
toliko podnijeli i prisno osjećali duh sredine,oni nisu mogli biti ni
netolerantni,ni vjerski nasrtljivi. Pokatoličavanje muslimana u Ljubuškom bilo je vrlo malih razmjera i nije ni
u jednom slučaju bilo uzrok iseljavanja .Od ljubuških Bošnjaka katoličku
vjeru su prihvatili Vučjak Mušan , Vučjak Đulsa , Šukalić Alija , Šukalić
Ahmed , Selimić Rašid i Zuhrić Ibro .Nakon prelaska na katoličku vjeru Mušan
Vučjak se nastanio u kući između Humca i Ljubuškog , jer u gradu više nije
mogao opstati .Mladi Ibrahim Zuhrić ,sin Omera ,prihvatio je katoličku vjeru
nakon što su ga humački fratri izliječili od neke dugotrajne bolesti .
Krstio ga je fra Jure Nižić na ime Jure u crkvi sv.Ante na Humcu na blagdan
sv. Ante 13.juna 1883.godine . Jure se 1884.godine oženio i podigao brojne
potomke . Na Humcu su 1996.godine živjele dvije porodice. Iseljenici nisu znali gdje će se naseliti , ali to su znale osmanske vlasti
; naseljavale su ih vodeći računa jedino o državnim interesima , prvo , u
slabo naseljenu Anadoliju , kasnije , naročito poslije aneksije 1908.godine
forsirali su naseljavanje u Makedoniju da bi spriječili dalje uzmicanje od
evropskih posjeda. Tačan broj iseljenika nije poznat . Zahtjevi austrijskim vlastima za
odobravanje iseljavanja morali su se podnositi tek od 1883. godine , tako da
se ne zna broj iseljenih u prethodne četiri godine austrijske uprave.Proces iseljavanja Bošnjaka trajao je za svo vrijeme austrijske vlasti . Povremeno
je poprimao karakter spontanih masovnih narodnih pokreta , posebno : – neposredno prije ,u toku i poslije okupacije 1878.godine; – nakon donošenja zakonskih propisa o vojnoj obavezi 1882.godine; – u toku zaoštravanja borbe muslimana za vjersku i vakufsko-prosvjetnu
autonomiju 1900.i 1901 godine ; – poslije aneksije i aneksione krize 1908.godine ; – poslije < agrarne reforme < 1918.-1920. godine . Čini se da iseljavanje nije bitno uticalo na ukupan broj muslimana u gradu
Ljubuškom . U prvom austrijskom popisu 1879. godine , muslimani su činili
92,78 % žitelja grada ( 2.456 žitelja ) , u popisu 1885. godine 73,76 % (
2.555 žitelja ) , u popisu 1895.godine udio muslimana u gradu smanjio se na
68,45 % ( 2.703 žitelja ) , a u popisu 1910. godine postotni udio je
neznatno porastao na 71,82 % (2368 žitelja ) . U periodu austrijskih popisa
značajno je smanjen postotni udio muslimana u gradu,ali ne i njihov
apsolutni broj . U popisu 1895. godine zabilježen je najveći postotni udio
katolika u gradu ( 844 žitelja – preko 21 % ) i pravoslavaca u gradu ( 402
žitelja-oko 10 % ) . Prema jednom novinskom napisu , prvi ljubuški Bošnjaci iselili su se na
albansko tlo 1875.godine . Ne zna se zašto su se iskrcalii u Draču , a ne na
Bosforu . Spominju se porodice , Mušići , Zuhrići , Mahići , Jakići ,
Kadragići i Bošnjaci. Mahmud Konjhodžić tvrdi da se porodica Salihage Košarije ( Košarića ,o. a. )
prva iselila u Tursku . Salihaga je izgradio kuću ,u blizini kotarskog ureda
u Prisudu i jedno vrijeme bavio se trgovinom . Kuću je prodao braći
Vitkovićima, kasnije prvim ljubuškim trgovcima .Košariće su slijedili
Semizovići , Ibrulji , Gujići , Tančice , Omerhodžići , Lalići , Ćerići ,
Sadikovići , Konjhodžići i Mahići .Iselili su se i neki pojedinci iz
siromašnijih porodica. O životu ljubuških iseljenika u Turskoj zna se vrlo malo . Sigurno je da su
se mnogi napatili i da su samo neki uspjeli . U turskoj vojsci postigli su
rang pukovnika jedan od Fazlića ( Ahmet , brat Ibrahima koji je ovih dana
doživio stotu,stalno nastanjen u Sarajevu ) , Sadikovića i Lalića .
Konjhodžić Mehmed je bio direktor tvornice vagona , a Konjhodžić Alija
univerzitetski profesor arhitekture. Svi ljubuški,kao i drugi iseljenici ,morali su < turcizirati > svoja
prezimena ili uzeti nova na turskom jeziku . Tako su Konjhodžići postali
Kiziltan , Kapetanovići Kapten , itd. Od ljubuških begova u Tursku su se iselili neki Kapetanovići i Đumišići. Kći prerano umrlog Sulejman-bega Kapetanovića iz Vitine ,Memnuna , udala se
za turskog ministra Bedi-bega , a sin Tahir zeo je prezime Vitina i bavio se
bankarskim poslovima. Banjalučki begovi Đumišići imali su u ljubuškom kotaru ogromne zemljišne
posjede.Neki od njih iselili su u Carigrad prije 1880.godine. Broj iseljenih ljubuških Bošnjaka u Tursku ne može se ni približno
odrediti.Neki su se iselili trajno prekidajući vezu sa rodnim gradom,tako da
im se gubi svaki trag.Njihova zemlja u Ljubuškom ostala je njihovo
vlasništvo sve do famozne < agrarne reforme < 1919.godine kada im je ,kao i
stotinama hiljada Bošnjaka,> zakonski < oduzeta .Za oduzetu ( otetu )
zemlju imali su pravo na isplatu mizerne privremene < odštete > u
bonovima.Kad je cijena tih bonova pala na 10 % početne vrijednosti , postali
su puki siromasi . Oni koji su imali pravo na isplatu , ali bez pouzdane
adrese,vođeni su na posebnim spiskovima . Na jednom od tih spiskova iz 1923.
godine navedeni su iz Ljubuškog : Lalić Hanifa , Košarić Hafiza ( Mehmeda ) ,Mujezinović Salih ( Muje ) ,
Omerhodžić Zaim , Nović Sabit (Hasana) , Nović Rašid (Hasana ) , Lalić
Šućrija (Ahmeta ) , Derić Osman (Huse ) , Nović Omer (Hasana ) , Mušić Dudija
, ud.Košarić i Mušić Hafiza , ud. Terzić. Iseljavanje je bila,ako ne glavna,onda stalna tema mnogih listova.Kratke
vijesti,apeli,nekad duže informacije i upozorenja , imali su cilj da se
Bošnjaci vrate svojim kućama.Isticani su težak socijalni položaj iseljenika,
epidemije zaraznih bolesti , haranje kolere , teror odmetnika ,
nerazumijevanje osmanske vlasti , itd. Naročito je u tome bio aktivan
mostarski list < Musavat < u periodu od 1907.do 1910.godine . U broju od
11.januara 1907.godine u članku > Ne selite se < , list diže svoj glas protiv
seobe : < Braću. koja nam se sele , preklinjemo da najprije sve učine , sve
pokušaju , prije nego li se odluče…> . Sohte carigradskih medresa i teoloških mekteba bošnjačkog porijekla na
školovanju u Carigradu su u listu < Musavat < 1910. godine izdali proglas
protiv iseljavanja .Među potpisnicima proglasa je bio i Mustafa Kadragić iz
Ljubuškog. Mehmed-beg Ljubušak je u svom djelu < Budućnost ili napredak Muhamedovaca u
Bosni i Hercegovini < 1893. godine oštro osudio iseljavanje u Tursku : < Žalibože , da su od nas neke prazne glave svoju lijepu domovinu ostavile i
hidžret učinile , to jest , iselile se u tuđi svijet . Od toga većeg belaja
i muke na svijetu nema . Sa takvim postupkom niti su sebi kakvu korist
učinili , niti onom mjestu , gdje su se naselili.> …Dalje…> Ne zna
siromah da se naši dušmani našem iseljenju jako vesele i raduju . Naši su
pradjedovi čuvali svoju zemlju i domovinu na stotine i stotine godina i
svaku muku trpjeli i primjećali,a nijesu se dali pokrenuti sa svoje baštine
, već su jako i tvrdo čuvali svoj slatki i lijepi zavičaj < .Riza-beg -Ljubušak u pjesmi <Kuda…? 1893. godine poziva Bošnjake da ostanu na
rodnoj grudi :Kuda,kuda tako naglo,Katmerčiću mali,Kamo li te ,Bože,nosePjenušavi vali ?……Domovinu zar ostavljaš,Tvoj zavičaj mili,Gdje no su ti tvoji stariSjeme ostavili ?…
Halid Sadikovic