U jednom pismu mostarske crkvene opštine ruskoj vladi pred kraj 1860. ili početkom
1861. godine se navodi :
« Naša četiri kadiluka koji se nalaze u sjeverozapadnoj Hercegovini , a to su
mostarski , konjički , duvanjski i ljubuški , u kojima je manji dio naših
pravoslavnih kristjana , koji su izmišani između Turaka i Latina , da tu nigdje ni
jedne crkve nema , osim ove naše male mostarske , koja je samo dugačka 15 ½ aršina ,
a široka 9½ aršina i pola u zemlji « .
Mostarski parohijskii svećenik Prokopije Čokorilo * je od maja 1858. godine
do u zimu 1860. godine proveo u Rusiji prikupljajući milodare za izgradnju
sedam crkava u Hercegovini , u Konjicu , na Borcima , Bijelom Polju , Duvnu
, Ljubuškom , Staroj Gabeli i velike saborne crkve u Mostaru .
Tih godina sultanskim reformama izjednačena su građanska prava svih
stanovnika osmanske države . Sultan Abdul-Aziz je novčano pomagao izgradnju
katoličkih i pravoslavnih crkava i škola u Bosni i Hercegovini i nije
dopuštao opstrukcije i odugovlačenja u izdavanju fermana . Pod njegovim
okriljem u Ljubuškom su izgrađene srpska pravoslavna crkva i škola na
Mostarskim Vratima i katolička crkva i škola na Humcu . Ne malu podršku
izgradnji Sabornog hrama Svete Trojice u Mostaru i srpske pravoslavne crkve
u Ljubuškom dao je bivši Srbin , konvertit Omer-paša Latas .
Fra Petar Bakula navodi da je 1867. godine u župi Humac bilo nastanjeno do
30 pravoslavnih obitelji , od toga do 20 u gradu Ljubuškom , koje su 1864.
godine « sagradile sebi crkvicu kod grada « . Iz ovih šturih fra Bakulinih
redova vidi se da je u župi Humac 1867. godine živjelo do 10 pravoslavnih
porodica po selima .Ali , kako navodi fra Bakula , ti podaci nisu pouzdani
. kao ni podaci o broju katolika i muslimana .
U austrijskom periodu ukupan broj pravoslavnih u gradu Ljubuškom nikada nije
prelazio 10 % od ukupnog broja žitelja . Prema popisu 1879. godine bilo ih
je 131 ( 4,82 % ) , 1885. godine 181 ( 5,22 % ) , 1895. godine 402 ( 9,72 %
) i popisu 1910 godine 205 ( 6,21 % ) .
U toku 1879. godine pravoslavni ljubuškog kotara bili su nastanjeni i u selima
Hrašljani ( 11 ) i Vitini ( 3 ) , u 1885. godini u selima Čapljini ( 138 ) ,
Dretelju ( 1 ) , Gabeli (218 ) , Klobuku ( 5 ) , Rakitnu (3 ) , Strugama (27 ) ,
Vitini ( 2 ) , Sovićima ( 18 ) i Tiholjanima ( 4 ) .
Godine 1895. njihov broj je porastao u gradu Ljubuškom ( 402 ) i selima Čapljini (
227 ) i Gabeli ( 263 ) .
Popis 1910. godine bilježi nagli pad na svega 216 žitelja ( grad Ljubuški 205 ,
Klobuk 11 ) .
U ljubuškoj parohiji je 1913. godine u 47 domova živjelo 196 Srba .
Kasim Gujić je imao uvid u dva turska dokumenata o izgradnji srpske pravoslavne
crkve u Ljubuškom . To su bujruldija ( naredba ) hercegovačkog mutesarifa (
okružnika ) Ahmeda iz 1860. godine i ferman sultana Abdul-Aziza iz 1861. godine .
Nažalost , Gujić je , umjesto originalnih zapisa , objavio samo fragmentarni opis .
Bujruldija mutesarifa Ahmeda od 8. jula 1860. godine upućena je na ljubuškog mudira
, kadiju i članove medžlisa .
« Pravoslavni hrišćani mogu započeti graditi crkvu na njivi « Bare «, u vlasništvu
Ristana ( Riste ) Semiza , zvanog « Malan » , u označenom omjeru , dok ne stigne
carski ferman i u tome ih niko ne smije ometati , jer je Serdar Ekrem zatražio iz
Carigrada ferman za gradnju crkve koju je odobrilo povjerenstvo za reforme .»
Fermanom sultana Abdul-Aziza od 22. augusta 1861. godine , upućenom mutesarifu ,
muftiji i ljubuškom kadiji , odobrena je gradnja pravoslavne crkve .
Crkva će biti duga 13 , široka 11 , visoka 7 aršina . Imaće 8 prozora , jedna vrata
, oko sebe duvar dug 40 , širok 25 aršina . Avlija će imati dvoja vrata , a
nadometnuti će se sa dvije strane po jedna soba i kuhinja . »
Gradnja parohijske crkve počela je 15. augusta 1861. godine . Najveći prilog donio
je iz Rusije svećenik Prokopije Čokorilo-dar od 525 srebrenih ruskih rubalja grofa
Mihajla Sergejeviča Miljenkova iz saratovske gubernije . Ostale priloge dali su
Mostarci i Ljubušaci . Risto Semiz , jedan od najbogatijih Ljubušaka tog vremena ,
poklonio je zemljište za gradnju . Crkva se gradila sve do 20. jula 1865. godine
kada je dovršena i posvećena sv. Arhangelu Mihailu .
Bila je locirana na sjeveroistočnom kraju grada na barovitom i podvodnom mjestu ,
nepodesnom za vjernike . Kameni zidovi crkve su bili nesigurni , iako debeli , bez
simetrije , krov prekriven pločom . Paroh Risto Terzić piše :
« Ne samo što je crkva skromna i malešna za parohiju , nego je i bez unutrašnjeg
ukrašaja . U ikonostasu , koji je prost i jednostavan , smještene su nekolike ikone
bez reda . Oltar je sasvim malešan i bez imalo dnevne svjetlosti , jer na oltaru
nema nijednog prozora . Podignut je kor * od prostih greda i dasaka .
Kad je zidana , učinjena je velika pogreška tijem što je što je crkva ozidana bez
sigurnog temelja . Pošto se nije moglo doći do sigurnih i čvrstih jaruga , u temelj
su metnute drvene grede na kojima je zid podignut . Zbog nesigurnog temelja raspukla
je crkva i poslije tog nije se nikad mogao utvrditi krov , da ne kaplje , zato je
crkva uvijek vlažna i mokra .»
U toku 1890. godine , uz pripomoć zemaljske vlade , crkveni zidovi su ojačani
željeznim šipkama , ali to je malo pomoglo . Tada je paroh Jovan Grgurević predlagao
da se crkva sruši i izgradi nova , jer stalne popravke samo odlažu njeno spontano
rušenje . Paroh je u više navrata tražio da se teške kamene ploče na krovu zamjene
ciglom ili limom , ali je i taj prijedlog ostao bez uspjeha . Kad su grede u temelju
sagnjile , crkva je oko 20 cm. potonula u zemlju i svuda raspukla . Vjernici su
tražili od crkvenih vlasti u Mostaru (Eparhijski upravni i prosvjetni savjet) da
pošalje jednog tehničara koji bi crkvu pregledao i predložio način njene popravke .
Paroh Terzić se žali :
« Ima četiri mjeseca kako očekujemo to rješenje , kao ozebli sunce , jer smo u
strahu da nas u vrijeme svete službe Božije ne pritisne trošna crkva , zato mnogi i
ne dolaze u crkvu . Odbora nemamo , niti ga možemo imati , jer ljubuška parohija ima
samo 39 pravoslavnih kuća u varoši ( u cijelom kotaru ljubuškom nema ni jedne
pravoslavne kuće na selu ) , od kojih je 33 udovice , kao kućna domaćina , koje su
mahom siromašne .
U dopisu iz 1906. godine ističe se značaj srpske crkve i škole za Srbe u Ljubuškom i
teškoće u vezi sa čestim personalnim promjenama sveštenika :
« Čestiti i miroljubivi Srbin R. Božić , sudija u Gacku , pri javnoj prodaji svoje
kuće koju je posjedovao u varoši Ljubuškom mogao je dobiti odmah 4.000 kruna za nju
. Odbor srp.-prav.-crkv.-škol. opštine našao je za shodno i korisno ovu zgradu ,
koja daje mjesečno kiriju po 40 kruna , uzeti za zakup srpske crkve i škole , te je
ovaj svake hvale dostojan Srbin dao tu zgradu odboru za 3.000 kruna , dakle poklonio
je za crkveno školski zakup 1.000 kruna . Ovim su naša crkva i škola dobili jednog
novog , ali vrlo duševna i pobožna priložnika čije će dostojno ime odbor unijeti u
anale svoje crkve i škole . Zaista jasno i otvoreno mogu reći-piše dalje dopisnik ,
da nema mjesta u našoj domovini kome je veća potreba od ovakovih priloga , kao što
je ovdje , pošto su ove dvije matice srpskog naroda na mrtvoj straži Srpstva…»
Kad su u « Srpskoj Riječi » sa malicioznim naslovom « Propaganda radi », zamjerili
katolicima u Jablanici da žele graditi crkvu , iako ih je u tom mjestu malo ,
hrvatski « Osvit » je , navodeći primjer ljubuške pravoslavne crkve i visoke vjerske
tolerancije ljubuških katolika , dao najbolji odgovor :
« …U « Šematizmu srpske prvoslavne eparhije zahumsko-hercegovačke za 1906. » na
strani 25. navodi se ljubuška kao sedma parohija stolačkog protoprezviterata . U
ljubuškoj parohiji –po stanju od 31. prosinca 1906.-kako kaže šematizam-ima u sve 39
domova sa 219 duša pravoslavnih . U Ljubuškom pravoslavni imadu svoju crkvu
Arhanđela Mihaila , paroha i srpsku pravoslavnu osnovnu školu sa ukupno 23 djece , a
na školi imadu svog učitelja . U čitavom kotaru ljubuškom imade svega 929
pravoslavnih naprama 34.429 katolika i 3.776 muslimana ( prema stanju od 1895. ) .
Pa ipak u Ljubuškom to nije propaganda , ako 219 duša ima pravoslavnu crkvu , a u
Jablanici bi bila propaganda , kad bi katolici tamo imali crkvu . »
Po zvaničnoj statistici koja se ovdje dosta uredno vodila , u parohiji ljubuškoj
izmijenilo se za kratko vrijeme 10 sveštenika . Uzrok da je « stado često ostajalo
bez pastira » autor vidi prije u propagandi nego u siromaštvu ljubuških Srba . Ne
bez ponosa dalje ističe da « naš Ljubuški « od 1880. godine nikada nije bio bez
paroha , niti su nadležni dali da se ohladi ognjište parohovo , jer čim bi se jedan
paroh premjestio , odmah bi duhovna vlast namještala drugoga . Da je za crkvu i
školu bilo više novca , ne bi se moglo desiti da škola ne radi od 1892. do 1901.
godine . Danas ovo mjesto ima stalnog paroha i učitelja .*
Ljubuški paroh 1906. godine demantira tvrdnju da su u neredovita stanja sveštenici u
ljubuškoj parohiji postavljani bez izbora od strane naroda :
« Iz zvaničnih spisa , kako parohijskog zvanja tako i odborskog arhiva , jasno se
vidi da su svi sveštenici i prije mene izborom od strane naroda i odbora dolazili i
namješteni na ovu parohiju .
Drukčije nije mogao paroh ni doći u ovu parohiju . Manja od ove parohije ne može
biti ( 40 kuća koje su mahom siromašne ) , te je i prihod iz parohije tako mali .
Zato je odbor crkveno-školske opštine podpisanom , kao i prvim sveštenicima sve do
1905. godine izdavao mjesečnu potporu po utvrđenom ugovoru između njega i opštine .»
Crkva je djelomično oštećena koji dan poslije ubistva austrougarskog
prijestolonasljednika i njegove supruge u Sarajevu . O tome « Hrvatski Dnevnik «
piše :
“…Kada smo doznali da je ubijen od srpske ruke naš omiljeli prijestolonasljednik i
mila mu supruga , mi smo se uznemirili . Velika je žalost u ovome malome hrvatskom
gradu . Narod je strašno ogorčen protiv Srba . Građani i seljaci pokušali su da
demonstriraju , ali ih je žandarmerija rastjerala . Juče su uveče naši seljaci
navalili na srpsku crkvu , sve u njoj polupali i skinuli s nje crnu zastavu , te su
sa tom zastavom išli dalje i razbijali sve rišćanske kuće . Kad su sve svršili ,
otišli su izvan grada , zadili su zastavu u jedan kamen i mirno se razišli . Dok su
oni otišli svojim kućama , došli su vojnici i žandari da ih pohvataju …”
Crkva je uništena do temelja u ratu 1992-1995 godine .
Prema crkvenim izvorima , srpska osnovna škola u Ljubuškom otvorena je 1862. godine
. Gujić navodi da se tada pojavio samo prvi interes za gradnju srpske škole , a da
je ona sagrađena nekoliko godina kasnije . Često nije radila po više godina zbog
materijalne oskudice . Izdržavala se od skromnih dobrovoljnih priloga domaćih Srba i
Srba sa strane , najviše od manastira Žitomislić , koji joj je godinama davao pomoć
od 200 forinti godišnje . Godine 1871. Sultan je dao ovoj školi prilog od 1975 groša
, što je prema ondašnjim prilikama bila dosta velika pomoć . Da bi obezbjedio
egzistenciju škole « ovdje na mrtvoj straži srpskoj » , kako veli dopisnik ,
mitropolit Serafim je utemeljio crkveno-školski fond i privolio nekoliko Srba iz
Mostara da u taj fond zavještaju značajna sredstva .
Crkveno-školska opština zbog oskudice u novcu , nikada nije mogla sagraditi valjanu
školsku zgradu . Škola se sastojala od jedne prizemne sobe sagrađene na barovitom i
podvodnom zemljištu . Bila je locirana van grada , na groblju , uz parohijsku crkvu
. Njeni zidovi su , kao i crkveni , ubrzo poslije gradnje , na više mjesta ispucali
zbog velike vlage .
Inženjer Knežić je 1908 godine pregledao školu i u svom izvješću crkvenim vlastima
upozorio :» U ljubuškoj školi ne smije se više držati predavanje , jer je u trošnom
i opasnom stanju . » Crkvene vlasti su 1911. godine za gradnju škole u Ljubuškom
dale 2000 K , a 1913. podneseni su molba i plan za gradnju škole . Molioci su
istakli da narod parohije ljubuške ne može pružiti nikakvu pomoć za gradnju škole ,
jer je siromašan .
Svi su se složili s tim da za novu školu treba tražiti podesnije mjesto u gradu .
Nade su porasle , kada je A. Šola , narodni poslanik , poklonio zemljište u središtu
grada . Predviđeno je da se uz školu sagradi i nova parohijska crkva .
Tim povodom mjesni paroh je iznio nekoliko podataka o parohiji ljubuškoj i djeci u
srpskoj osnovnoj školi za 1913. godinu :
-domova 47 , duša 196 , rođenih 4 , umrlih 7 , vjenčanih 3 ;
-učenika 14 , prvi razred 4 , drugi 3 , treći 4 i četvrti 3 ;
-ukupan broj učenika :1898 godine -36 , 1900-30 , 1906-23 .
Koliko se zna , nije bilo ni pokušaja gradnje nove crkve u središtu grada .
* Prokopije Čokorilo ( Bileća , 1802-Mostar , 1866 ) , parohijalni
sveštenik u Ljubinju i Mostaru . Iako krhak , fizički slab , » grumičak
zemlje » kako su govorili u narodu , pješačio je
mjesecima po Rusiji , samo da što više milodara donese u Mostar i u tome
je imao velikog uspjeha .
* kor-povišeni dio crkve gdje stoje orgulje ili pjevači .
* paroh 1906. godine bio je Risto Terzić , učitelj Ž. Jovanović .
Šejh Sejfudin ef. Kemura i Vladimir Ćorović . Prilozi za historiju pravoslavne crkve
u Bosni i Hercegovini u XVIII i XIX stoljeću . Glasnik Zemaljskog muzeja 1912 ; 24 :
413-441 .
Davidović S. Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini ( od 960. do 1930.godine
) . Treće izdanje . Novi Sad :Dobrica knjiga , 1998 .
Ćorović V. Iz Dnevnika Prokopije Čokorila . Glasnik Zemaljskog muzeja XXV 1913 :
88-104 i 195-207 .
Zvanični austro-ugarski popisi stanovništva 1879. , 1885. , 1895. i 1910. godine .
Bakula P. Hercegovina prije sto godina ili Topografsko-historijski šematizam
Franjevačke kustodije i Apostolskog vikarijata u Hercegovini za godinu Gospodnju
1867. ( Šematizam fra Petra Bakule ) . S latinskoga originala iz god.1867. preveo dr
fra Vencel Kosir . Mostar : Provincijalat Hercegovačkih Franjevaca , 1970 .
Gujić K. Serdar Ekrem Omer-paša Latas i gradnja pravoslavne crkve u Ljubuškom .
Jugoslovenska Pošta 1934 ; 1598 : 13 .
T-ć. Crkva na ivici propasti i opasnosti . Srpska Riječ 1907 ; 205 : 2 .
Terzić R. Javna izjava . Srpska Riječ 1906 ; 22 : 3 .
Terzić R. U prilog istine . Srpska Riječ 1906 ; 34: 2-3 .
Nedeljne glose. Osvit 1907 ; 99 : 1. , od 5. listopada .
I.B. Iskazi u Ljubuškom . Hrvatski dnevnik 1914 ; 148 : 3., od 2. srpnja .
Ivanišević J. Fil. Srpsko-pravoslavno školstvo u Bosni i Hercegovini . Školski
Papić M. Istorija srpskih škola u Bosni i Hercegovini . Sarajevo : Veselin Masleša ,
1978 .
Papić M. Srpsko i hrvatsko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1878. ANUBiH . Prilozi
za istoriju Bosne i Hercegovine . II . Sarajevo , 1987 .
Terzić R. Gradnja srpske škole i malo statistike parohije ljubuške . Srpska Riječ
1914 : 49 : 2 ., od 4. marta .
HALID SADIKOVIĆ
