Radila je kao daktilograf na televiziji.Stanovala je sa porodicom u Finšliju,a vikende je provodila sa rodbinom u Sid Kebu.Činilo se da nije bila mnogo vezana za porodicu.Upoznali su se na Novu godinu 1959,na balu koji je priredio Orijentalni institut pri Oksfordskom univerzitetu.
-Šta studiraš?
-Spremam doktorat iz historije.
Plesao je očajno,ali je engleski jezik poznavao jako dobro.Izgledao je dosta mladoliko-a možda je to bila tek varka.Imao je blag glas,ugodan i prijatan za slušanje.Ona je bila punija,što mu se dopadalo.Crte lica su mu bile oštre.To joj nije promaklo.Razmijenili su brojeve telefona.Nakon sedam mjeseci desilo se čudo,i unatoč tome,rekla je:
-Ne znam.
-Ne znam ni ja-reče.
-Vrati se u domovinu.I ja ću otputovati;možda u Kanadu.
I vratio se.Predavao je historiju u jednoj srednjoj školi.Pisala mu je da je dobila posao na kanadskoj televiziji i da život u Otavi nije loš.Pisao joj je duga pisma,romantična i osjećajna koja su uvijek završavala riječima: tvoj do smrti.
Možda ti se čini da je pretjerivao.
Ona je pisala:“Plata je solidna,u Kanadi je ugodno,ali zašto moramo biti odvojeni jedno od drugog?“
Odgovarao bi:“Zato što nije pravedno da te dovedem ovdje,u ovu vrelinu i prašinu i zato što sam
siromašan i nemogu te nositi na savjesti.“
Pisma su redovno prenosila ljubav iz Afrike u Kanadu i iz Kanade u Afriku.
Ljubav je jačala-tako su barem pisma govorila i mogu u to povjerovati.U ljeto 1961.umro je od jake upale pluća.Niko je o tome nije obavijestio.Mjesecima poslije toga uporno pisala pitajući:“Zašto se ne javljaš?Ne voliš me više?“
A onda je prestala.
Izvor:“ŽIVOT“;decembar 2015-Sarajevo
S arapskog na bosanski:Ahmed Zildžić