Profesore Piric, bili ste profesor mnogim generacijama studenata filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, na katedri jezik I knjizevnost. S toga moje prvo pitanje bice o jeziku. Govornom jeziku. Ne imenujem ga, jer za ovo pitanje ime samog jezika nije ni vazno. Nekad je bilo jako vazno kako govorimo. Da li se koristimo narodnim – nebrusenim jezikom , ulicnim jezikom – obojenim lokalizmima i igrom slogovima ili pak knjizevnim- poliranim jezikom. Danas, cini se, formirao se novi govorni jezik, spoj ova tri vec spomenuta s uplivom drugih svjetskih jezika.
Profesore, kakvim jezikom zapravo govorimo?
Na pitanje o jeziku našem nasušnom vjerovatno bi svaki čovjek mogao odgovoriti i definisati šta je to pravilno a šta nepravilno u našem govornom jeziku. I vjerovatno bi svi bili u pravu, a ako i ne bi, onda bi svaki upliv sa strane bio uzaludan posao. Otuda su svi ljudi koji tvore jezik, uglavnom, u pravu jer vjeruju kako je samo njegov izričaj tačan. Ako prihvatimo jednu univerzalnu kvalifikaciju kako je jezik, prije svega, komunikacijsko sredstvo među ljudima onda je mjera, za svaki govorni jezik, pitanje; da li je uspostavljena komunikacija, onda naš govorni jezik počinje od govora gesta, govora tijela, izraza lica, pa preko dijalektalizama, lokalizama, neologizama, tuđica i šta sve još. Najbolji komentar na nečiji govor, koji vam se ne dopada, jeste da namignete na drugog slušaoca a da pri tome ne izgovorite nijednu jedinu riječ. Ovim nipošto nisam rekao kako riječ nije potrebna, jer jezik čini leksika koja oblikuje naš identitet, naš karakter, naš nivo obrazovanja, gospodstvenost ili sirovost, naš moral; pa konačno u početku je bila riječ/slovo. Dakle, ako je cilj ostvariti komunikaciju sa sagovornikom onda je dozvoljeno sve što tome doprinosi, međutim jezik često služi i kao sredstvo ograničene komunikacije, kao jezik jedne sociogrupe ili elite koja uspostavlja svoju leksičku bazu, trudeći se da je razumiju samo njihovi članovi.
Na drugoj strani, književni/standardni jezik, kojim se služe književnici, umjetnici, općenito ljudi koji se obraćaju javnosti, jeste hibridni, dogovoreni jezik koji ima zadaću da proširi komunikacijsku bazu, da stekne publiku i korisnike na širem području kulturnog/javnog prostora i za razilku od maternjeg jezika, koji svaki čovjek nauči praktično rođenjem, književni jezik se mora učiti u školi i samim tim je svojina obrazovanih. On mora sadržati limes, odnosno „zakonska“ ograničenja poput pravopisa, gramatike i rječnika, kojim se propisuje upotreba jezika jer pravilo „tako je govorila moja majka“ nije i univerzalno pravilo u književnom jeziku. Nažalost, to zadiranje u ligvističku sferu često je stvar političkih manipulacija i „dogovora“ koji osiguravaju supremaciju jednih nad drugim, pa se pozicija lingvista svede na želje moćnika u vlasti čak i onda kada jezik, što je neprirodno, treba zatvoriti za svaku interakciju s Drugima.
Danas u Bosni i Hercegovini svjedočimo jezičkoj kakofoniji, jednom popriličnom haosu, koji je nastao nakon ukidanja srpskohrvatskog književnog jezika i kada se pristupilo standardizaciji različitih jezika na južnoslavenskom jezičkom arealu (bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski) i naravno imenovanjima prema tradicijskim i netradicijskim metodama ali sa snažnim uplivom politike. Svi narodi južnoslavenskog jezičkog prostora govore jedan jezik ( nije nam potreban prevodilac), sa mogućim i evidentnim razlikama u leksičkoj bazi ali su gramatičke diference skoro zanemarive i sve zajedno nije dovoljno da govorimo o posebnim jezicima. Pravo na imenovanje u nacionalnim institucijama niko ne osporava niti je to moguće jer to spada u domen ljudskih i nacionalnih prava, ali isto tako niko ne spori dogovaranje o zajedničkom standardu tamo gdje stručnjaci odlučuju o kompromisu. Kompromis je pitanje univerzalnih i civilizacijskih dosega čovjeka.
Za sada su svi, na prostoru bosanskohercegovačkog jezičkog areala, upregli sve snage da se produkuje što je moguće više jezičkih diferenci i nedoumica kako bi se nacionalni kolektivi što manje razumjeli i komunicirali. Takvo stanje odgovara jedino etnonacionalnim političkim elitama, a književnicima i umjetnicima čini negaciju osnovnog jezičkog principa; da je jezik živi organizam i da se on, prema svojoj unutrašnjoj logici, razvija i dograđuje samo u interakciju sa drugim jezicima. Svako zatvaranje, a ono je sada na djelu, jeste pogubno za jezik i književnost.
Danas imamo izdavacku hiperprodukciju, novonastalih knjizevnih djela. Kao profesor knjizevnosti I knjizevni kriticar, molim Vas, reci te nam , gdje je danas, u vrijednosnom smislu bosanskohercegovacka knjizevnost i ko se od novijih pisaca izdvaja svojim knjizevnim radovima?
Iako je kulturni i komunikacijski prostor ograničen nacionalnim podjelama i ideologijskim doktrinama, Bosna i Hercegovina ima relativno dobru književnu produkciju i autore čija se djela prevode na razne svjetske jezike i koji bi mogli činiti jednu solidnu književnu reprezentaciju s kojom bismo mogli barem na evropsko prvenstvo, da se poslužim sportskim riječnikom. Naravno ne treba ni govoriti kako je ta književna produkcija uglavnom stvar pojedinačnih, individualnih književnih napora samih autora, a ne nešto institucionalno osmišljeno ili potpomognuto, mada ima i pozitivnih primjera. Autori, kao što su Dževad Karahasan, Sead Mahmutefendic, Darko Cvijetić, Irfan Horozović, Mile Stojić, Ivan Lovrenović, Amir Brka, Hadžem Hajdarević, Ibrahim Kajan, Ferida Duraković rado bi bili viđeni i našli bi mjesta u svim relevantnim antologijama recentne proze ili poezije. Za mali jezički i kulturni prostor, uz to podijeljen po svim mogućim šavovima, kakav je naš, ovo je značajna činjenica koja nas uvjerava, što je paradoksalno samo na prvi pogled, kako književnici stvaraju najbolje onda kada im je najteže.
Vase knjige , Dubravski leksikon i Snovi i Oblaci, odaju Vašu blisku vezu sa zavičajem. Objema, u Vaš zajednicki zavičaj iz zaborava vracate ljude koji su ga naseljavali, ali i u svijet sa sobom nosili duhovno sjeme iz kojeg su stvarali svoja velika djela, daleko od zavicaja. Mozete li nam Vi nesto vise reci o ovim svojim knjigama?
Nema ništa teže kao govoriti o svojim knjigama, jer je čovjek uvijek subjektivan i pristrasan prema sebi i svojima čak, i onda kada se skromno pretvara da to nije nešto naročito. Moje knjige, barem ove dvije posljednje koje spominjete, Dubravski leksikon i Snovi i oblaci su moj dug prema rodnom podneblju odnosno prema onome zavičajnom duhu koji svi, manje više, nosimo kao svoju najdragocijeniju poputbinu, kao najsigurniji sloj naše identitarne skale, jedino što je sigurno naše, originalno naše; svi drugi identitarni slojevi, a čovjek ih ima mnogo, su konstrukti i stvar naknadno stečenih okolnosti, unutrašnjih ili vanjskih, svejedno. Dubravski leksikon je knjiga o dubravskim porodicama i rodovima, njihovom porijeklu, porodičnom predanju i najvažnijim događajima i ljudima iz tih porodica, onih koje su živjele u Dubravama prije ovoga posljednjeg rata. To je bila moja virtualna želja da povratak, nakon ratnog progona i razaranja, učinim stvarnim i potpunim, da se ponovo složi ona moja slika Dubrava, koju sam znao kao dijete. Naravno, to su moje oniričke projekcije slike i stvarnosti, koja više nikada neće biti kao što je bila jer, kao što nikada ne možemo zagaziti u istu vodu koja teče, isto tako nikada ne možemo vratiti ono što je u životu prošlo. Ostaju onda samo snovi a oni su u književnosti poželjni. A zavičaj je stjecište utisaka i sjećanja, jedna vrsta prirodnog arhiva gdje su pohranjeni naši doživljaji, naša sjećanja, naši mrtvi i konačno naš duh podneblja. To je jedini ljudski i duhovni prostor u kojem čovjek ne treba misliti šta je šta niti ko je ko, već jednostavno prepoznaje i nastavlja živjeti ono što je nekada ovdje započeto, pa zbog nečega prekinuto. Taj prekid, zapravo, čovjek apstrahuje kao da nije ni postojao i nastavlja živjeti kao da nije ni izbivao. Svugdje drugdje, gdje ga vodi njegov pustolovni duh, čovjeku je reda za svaki kontakt „ukucati lozinku“, učiniti napor, intelektualni i ljudski, kako bi uspostavio komunikaciju. Jedino u zavičaju čovjek živi u matici života a svugdje drugdje je na periferiji i što je još teže; stranac je. Eto u ime tog moga saznanja, nakon izbivanja, nastala je knjiga o Dubravama.
Druga, Snovi i oblaci, bavi se stručno, esejistički onim ljudima i njihovim djelom iz moga dinarskog prostora, koji su, svaki u svojoj agendi, doživjeli izvrsnost na širem kulturnom prostoru u književnosti ( Hamid i Mehmedalija Dizdar, Zulfikar Zuko Džumhur, Sead Mahmutefendić, Alija Isaković, Hamza Humo, Rapko Orman, Alija Dubočanin), zatim u slikarstvu ( Branko i Milena Šotra, Halil Tikveša, Vlado Puljić), potom revolucionari (Avdo Humo, Dimitrije Mitrinović, Mustafa Golubić) i naposljetku najveći dio knjige posvećen je prikazima knjiga, koje sam čitao, dok sam u vrijeme corone, sam sjedio u svom stanu u Sarajevu i očekivao jedinog gosta, virus covid 19. Dakle to su bili jedini moji sagovornici i društvo i vrijeme kuge dvadeset i prvoga stoljeća i kada je svaki izlazak u dućan ili na ulicu bio ravan izlasku na snajpersku liniju u bosanskom ratu 1992-1995. Naime, ja sam opet sanjao snove da na jedno mjesto skupim sve one moje sagovornike koje su formirali i odredili mene ovakvog kakav jesam; opet nešto što nije moguće, dakle snovi i oblaci. To je moj dug prema tim ljudima koji je sve manje, a s kojim sam se družio, prijateljevao, kafenisao, divanio, ali s kojima i danas jednako tako divanim ili prijateljujem; provodim ovo moje i meni zadato vrijeme.
Profesore Piric, hvala Vam na poklonjenom vremenu i trudu da date vrijedne odgovore za nas -TRI PITANJA ZA…- intervju.
Prof. dr. Alija Piric, rodjen 5. novembra 1949. godine Crnici, opstina Stolac. Danas zivi u Sarajevu. Penzionisani je profesor knjizevnosti na filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
Priredio je za štampu više knjiga. Objavio je više izvornih naučnih radova, stručnih ogleda i studija, kao i više književnih prikaza i kritika.
Obje knjige profesora Alije Piric izasle su u izdanju IC Stamparija Mostar te se mogu naruciti direktno iz stamparije ali i kupiti online u EN knjizari ovog portala preko ovog linka:
https://ehonews.com/product-category/knjizara/prof-dr-alija-piric/
Ehonews
