Kakva je voda s Gožuljskog izvorišta? Hladna, bistra, čista i nepresušna. Ista je i na Žabljaku, Vodici, Žuberinu, Zaguši, Studenim vrilima, na Šipku, Grudskom vrilu, Jakšenici, Nezdravici, Bartulovom vrilu, Klobuku, Grabovom vrilu, Vrioštici, Proboju, Crnišini, Kokotu, Žuberini…
Izdašne vode života, ti modrikasti slapići koji će vječno žuboriti, onako samohrano, zanosno i slasno. Ti izvori, izmoljeni zanosnom žeđu siromaha, ne gasnu, ne izdaju, ne odlaze, kao da izviru iz samog raja.
Koja je tajna o njihovom neklonuću i samoobnavljanju? Ljubuške kristalne izvor vode ispjevavaju vlastite sonete. To je život koji dolazi i odlazi, da bi opet došao.
Svakako je to krajolik čuda. Čudo šipka, trešnje, loze, čudo svega što se ovdje rađa i umire, a nadasve čudo očiju koje to vide.
A dolje podno Butorovice, tvrđave Herceg Stjepana odvijao se ljudski život, kažu od stoljeća sedmog ili petnaestog. Život koji je izvirao i uvirao u tu malu zemaljsku baštinu a da nije bio nimalo čudesan kao život izvor voda. Ljudski život je predodređen, prljav i destruktivan i stoga mu se nije čuditi, nego se može samo konstatirati da nije uspio. Dolje ispod tog brda mnoga strništa i humci svjedoče o krhkim vremenima povijesnih zabluda svih onih koji se tu zatekoše i otekoše.
Uvijek je bilo jedno te isto ludilo.
Ideologije, okupatori, tlačitelji i potlačeni, pravedni i nepravedni, pravovjerni i krivovjerni, sretni i nesretni… svi su nestali u tom skrovištu tuge i sreće.
Baš kao i u ostalim mjestima svijeta.
Ali ipak ovo mjesto je mjesto čuda. Između svih čuda sunčevog sjaja i plemenitih trava, najčišćih zvukova, raskošnih ptica. Mjesto mašte o izobilju onog što čovjeku doista treba. Mjesto u kojem pleše božija izdašnost vječnih mirisa i okusa.
Zašto nikada nismo poslušali Boga, kada je neki čudom, baš ovdje ispričao svoju bolju priču?
Zato što smo ljudi, a ljudi ne znaju čitati božije znakove.
A mogli smo i možemo sve!
Hoćemo smokvu u svim oblicima? Onako slasnu, vitaminiziranu, hranjivu, možemo imati zelenu, suhu, u džemu, kolaču… možemo je izvoziti. Možemo je kleti, psovati, proklinjati, zanemarivati na sve načine.
Ona će se opet pojaviti i roditi.
Baš kao nar, loza, maslina, trešnja, kadulja, smilje, šparoga, kopriva, zelje… kao naše izvor vode, sunce, naše trave lijekovi tijela srca i duše.
Naš gnjev, naš preveliki gnjev, i pakost, naša iracionalna mržnja, zloba, pohlepa naša, bezosjećajnost, oholost… odakle izviru? Iz kojeg sjemena, korijena, ispod kojeg kamena…?
Oduvijek krišom ubijamo klonulu slatkoću življenja, a koje nam je tako nadohvat. Oduvijek ulazimo u staretinarnice i kupujemo prošle zablude bijednih uzajamnih mržnji s uvjerenjem da smo mi jedini ispravni odabir.
Kako se samo idiotski pomno motrimo bez imalo želje i snage da živimo svoj umjesto života svoga bližnjeg. Zar smo vječna inkvizitorska rulja koja svoje korijenske grijehe kažiprstom prebacuje na susjeda sestru, brata? O da jesmo, itekako jesmo.
Mi smo u božjem voćnjaku i povrtnjaku i zašto onda nemamo berbu?
Svaka ljudska zajednica bira poglavicu, koji bi trebao biti mudar i inicijalan. Naš je dokazao da nije ništa od toga. Naš niti zna niti hoće. Pa zašto ga biramo? Jer nam baš takav treba, pošto će održati našu lijenu učmalost, oholost i idiotski ego. U takvim okvirima odgovaraju nam i duhovne i pedagoške poglavice. Možemo li ikada prepoznati ono i one kojima vrijedi predati poglavarstva?
Dali smo mi možda glumili življenje kada smo dozvolili protek stoljeća koji nas nisu okrznuli, niti oplemenili u mjeri otisnutog vremena. Svo ropstvo zle energije svijeta prestaje i nestaje a mi još samozatvoreno stojimo iza rešetaka uzajamne nepodnošljivosti. Sada smo u najpohlepnijoj fazi zarobljeništva u kolektivno-mjesnoj filozofiji percepcije života i njegovog cilja. Mercedes, BMW, Euro, Turbofolk, markirane krpice, Chivas, Jack Daniells… vlast-udobnost, mange… Zar ćemo tako nijemo promatrati našu, većinom drogiranu, mladost koja tumara od šunda do kiča, kao temeljnih životnih vrijednosti. Mi smo im ih nametnuli.
Prokletstvo izrastanja u tuđim smjerovima se nastavlja, a da nismo obmanuti, nego zabludama prožeti do kosti. Nije moguće da nismo nikada mogli iznjedriti ljude koji će nas povesti tamo gdje ćemo uvidjeti sve ono što imamo i s čim bi mogli sretno raspolagati. Nije moguće da smo generacijama pristajali na Stockholmski sindrom zaljubljivanja u nekog izvana, nekog tko nas vodi zarobljeničkim putem vlastitog uma i pritom nas nesmiljeno iskorištava. Zar očekujemo da će se netko iz Uzarića, Ljutog doca… zabrinuti za naše sveopće stanje, ni života, niti umiranja?
Zar ne vidimo da nas uzimaju lihvari, uvozni lobiji… da smo svi pod podmuklom ovrhom. Zar ne prepoznajemo “naše” veleizdajnike koji nas tako perfidno prodaju i pri tome se čak i zabavljaju. Zar ne vidimo da nam je objavljen okupacioni rat s Eurima kao jedinom oružju, koje je njima potrebno, da bi ovladali ovim gradićem!? Našim rajem.
Arhive se otvaraju, mrtvaci čudom progovaraju i nemožemo bježati od činjeničnih strahota međusobne izdaje, kroz cijelu povijest. Kako god izniču nova udbaška imena ispostavlja se da su izrođeni ovdje ili tu negdje blizu. Tko nas je onda izdavao, ubijao? Možemo li se suočiti s tom činjenicom ili bi bilo bolje da se suđenje Perkoviću prekine?
A mogli smo davno protegnuti ruke i razviti krila svekolikog razvoja. Gospodarsko prati duhovni razvoj i obrnuto. No najbolje, najsposobnije, dobrohotnije, oduvijek smo tjerali odavde. Tjeramo ih i sada. Barem smo zastali i tek bez snova teturamo zavičajem gaseći sela i sva rađanja, postajući narod koji je sebe zaboravio, jer se oduvijek “divio” nekom drugom narodu, ne imajući hrabrosti uvidjeti svoje vrijednosti i resurse.
A gdje ćemo sada? U Njemačku, Australiju, Kanadu… opet. Ovdje smo mogli živjeti s dušom i tijelom a tamo bismo kao i prije trebali postajati kosturi s šakom deviza.
A Ljubuške izvor vode nesumnjivo, iskreno, životno, veselo protiču do vječnosti.
A mi kupujemo vode iz tuđinskih baruština!? Jeli samo taj jedan naš suludi fakat odraz naše pompezne poduzetničke pameti? Ne, samo jedna od niza refleksija naše kolektivne životne filozofije.
Da, Ljubuški je mnogo hodao, a nije stigao na mjesto uljuđenosti koje mu je podario stvoritelj kroz položaj, klimu, plodnost, vodu… koje mu, shodno tome i doista pripada.
Gdje smo stali? U nekom dijelu odveć krvave povijesti od Dubrovačkih zapisa, do danas? Ne! Stali smo u, svojoj nezrelosti, svom strahu od nas samih i goropadno se naslanjali na tuđe živote i sudbine, potpuno nesvjesni da smo svi povezani i da sve ono zlo koje se događa našem bližnjem, događa se i nama. To je svijest koja urušava narod, život, budućnost, mir. Svijest prožeta zlobom i pakošću.
Nitko i nikada ne može iskorijeniti jedan narod.
Svaki narod može iskorijeniti sam sebe. Onda kada postane bezosjećajan i kada odbija prihvatiti drugog u njegovoj razlici. (Moj dobri,skriveni Šimune… mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa… a ti? Da prestaneš, među prvima bacati kamenje?)
Ljubuski.net, piše Žarko Nižić