U Tebi,Kasime,vidim sebe. Iako malo o Tebi znam. Znamo da si bio učitelj i uzgajivač duhana,bio novinar. I da si u svoje vrijeme bio poznat,i cijenjen,a onda najednom prešućen,kao da Te nikad nije ni bilo. Obojica smo stradali u ratu,svaki u svom….
Ovdje nitko ne zna za te, reče mi jednom u zavičaju Štefica Galić, ljubuška ruža, kako ju je nazvao Kemo Mahić, jedan od najpredanijih čuvara ljubuških uspomena. Kome god te spomenem, reče ona, u čudu me gleda, te svima moram objašnjavat, što…
Što postajem stariji,sve češće se prisjećam vremena djetinjstva i mladosti. Često u tome pokušavam nešto i napisati,uvjeren da jedino ono što zapišeš neće prekriti veo zaborava. No zahtjevno je pisati o nečemu što ti je nanadoknadivo, što je neusporedivo, što se više…
NOVA knjiga u FIDIPID-u! (Fidipid nakladništvo) Objavili smo knjigu-Izbor poezije Muniba Delalića „U znaku vage“ ; i kako stoji u podnaslovu „knjiga svij mojih života“. Iz opsežne recenzije Miroslava Mičanovića, koja je objavljena u knjizi, pod naslovom “RUKOPIS LIJEPE SAMOĆE”, izdvajamo 2…
Kategorija: Munib Delalić Objavljeno subota, 07 Februar 2009 14:06 Klikova: 1215 Fatima je moja majka. Upravo je ona navršila osamdeset godina. Fatima je moj jezik, riječ moja svaka, dakle sve što imam. Ona je riječ koja se traži i nalazi srcem, koja…
Pjesme iz zbirke poezije Muniba Delalića Povratak u Ljubuški knjiga neusporedivih uspomena, govorili glumci: Diana Ondelj Maksumić i Nedžad Maksumić Munib Delalić rodio se 1950. u Ljubuškom. Diplomirao historiju jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Živio i radio u Mostaru. Od 1993. živi u Norveškoj, u Oslu….
Svi kažu: kafana, Fejzina. A ja kažem: čitaonica, ćitovnica. Mjesto starih dana. Mjesto lijepih uspomena. Mjesto čitanja gdje
Kategorija: Munib Delalic Objavljeno petak, 07 Decembar 2007 10:45 Klikova: 1644 Zapravo, za mene je moj zavičaj moj otac. Otac Zijo, koji je nedavno navršio osamdeset godina. A šta su ti godine, moj sine, znao bi kazati; kao da je jučer bilo kad…
U AVLIJI, U LJUBUŠKOM Zamišljam avliju u Ljubuškom, ispred stare roditeljske kuće, onakvu kakva je uvijek bila: ljeto je, u avliji svi moji, majka, stričevi i strine, tetka iz Pobrišća, pokraj nje joj majka, naša pahuljica, rodice i rođaci, pod odrinom sjede;…
Šta s narodom se mojim dogodi. Kud će, tužni, i lijepi, diljem čega tijelo svoje rasut, svoju dušu. U zametku, na prsima, tek prohodali, jablani viti, i sjajni, pregorjeli, narod moj jedini.
