Na gradskom mezarju Vlakovo je obavljena dženaza rah. Rusmi Kršo,kćerci Rezaka i Nefise Dizdarević(22.02.2017.)
Na dženazi je bio prisutan veći broj rodbine i prijatelja navedene porodice iz Sarajeva,Mostara,Norveške itd.
Autor ovih redova osjeća da treba napisati dio sjećanja na lik rah. Rusme i svih onih koji su činili naš komšiluk na Crkvici(Gožulj).
Tako se moram podsjetiti Rusminog oca rah. Rezaka kojeg „nije držalo mjesto“ i koji je uvijek bio u radnom pokretu.
Također ne mogu zaboraviti osmijeh Rusmine majke,koju smo oslovljavali „Rezakovica“,rah. Nefise koja se godinama družila sa mojom majkom Nurom,čineći nerazdvojni duet na Crkvici.
Naše komšije su bili Nađija(Đika),Safo,Bahrija,Đenana,Lala i rah.Salko Mahić.
Ispod njihove kuće je stanovala Jiša(„Cuca“) Nikšić koja je uvijek bila „poljuta“ na djecu bojeći se dječijih vraganluka Age,Salke i Keme koju smo susretali svakodnevno.
Naše komšije su bili Meho i Jiša(Cojle) i njihova djeca Hatidža,Mira,Salko i prerano umrli Mirso.
U blizini Nefisinih katmera i balagonija živjeli su Razija i Aliefendija Mahić,Alija „Krivo“ i Jišica.Ponekad bi u naš komšiluk stigli Sadija i Harudin Mehmedbašić sa svojom djecom:Mustafa,Miro,Garica iz Sarajeva.
U mom sjetnom sjećanju mi je posebno ostala u uspomeni Atija Hajdarević(umrla 2009.) koja se udala za Rusmina brata rah. Ibrahima.Krajem pedesetih kao završena gimnazijalka je rado pokazivala školske zadatke nama koji smo tada pohađali osnovnu školu.Zapamtio sam njeno znanje i njenu fizičku ljepotu dostojnu nimfi i amazonki.
Odrastao sam skupa sa rah.Rusmom.Svakodnevno smo se igrali sa Agom i Kemilom dječijih igara:“bake“,“mice“,karata,“paje i klisa“,“sakrivače“.Rusma je zračila kao dijete optimizmom.Nije joj smetao tjelesni hendikep(jedna kraća noga),da se pentramo po pećinama iznad naših kuća,po „Selinama“ i na Starom gradu i Bobovištu.Ponekad bi čuvali stoku(Rezak je bio mesar) skupa sa psom koga smo oslovljavali imenom „Đulbas“,kojeg je na kraju šintor likvidirao na naše žaljenje.
Zemljotres 1962.godine je prekinuo dotašnju svakodnevnicu.Drugi zemljotres je bio surgun 1993.godine i taj naš komšiluk je prestao da postoji.
Rusma je od Crkvice preko Norveške završila svoj ovozemaljski život u Sarajevu.
Valjda je tako zapisano u „Knjizi postanka“!
Tužno,bez svojih u svojoj blizini.
Neka Allah dž. nagradi našu komšinicu Rusmu džennetom i vječnim rahmetom!
Donosimo dio atmosfere sa pomenute dženaze koja je kod svih Ljubušaka na dženazi intimno izazvala emocije i sjećanja na vremena koja se nikada neće vratiti!
Kemal Mahić
